U početku beše reč.
Ma, ne! To nije početak ove njene priče, mada je neverovatno koliko je oslikava u samoj njenoj suštini.
Ali, da ne trči pred rudu, već da krene redom.
Hana uvek zastane u hodniku ispred apoteke. Tu, skrajnuto u ćošak, živi svoj nežni život ogromno stablo hibiskusa. Ne zna da li ga još neko primećuje i nema ni najblažu predstavu da li je to biljci uopšte bitno da bi raskošno cvetala, ali ne može da odoli da mu bar na trenutak ne posveti malo pažnje i svoje duboko poštovanje što uopšte opstaje u za njega sasvim neprikladnim uslovima, daleko od svežeg vazduha i širine osunčanog neba.
Ta-na-na-naaa! zilikaka ( link ):
Prolazim ovih dana pored jedne banke, kad me iz izloga spopadnu plakati - reklame za kredite. Prvo ide onaj ko Travolta, pa na sledećem jedan sa kutlačom kuvanog graška, kad na trećem - moj bicikl. Istina, u drugoj boji al isti moj!
PREVODIOCU
Jednostavno nisam mogla da odolim, a da ne podelim ovaj fascinantni prevod sa vama. Neću preneti celovit tekst, već samo one najzabavnije detalje, a ko bude želeo podrobnije da se obavesti o tome kakvo nas vreme očekuje do sredine jula, a ima Fejsbuk nalog, može da zaviri na sledeći link:
https://www.facebook.com/djordje.djuric.100
Na njemu se nalazi i originalni tekst koji je, za razliku od ovog čije vam delove prenosim, napisan valjano, razumljivo i sasvim ozbiljno, kako i dolikuje nekome ko je meteorolog. Do njega ćete dospeti ako kliknete na opciju prikaži original.
Dakle, da krenem...
Sad ga nema danas, a juče se vratilo.
Ima li koga da je pretek'o?
Da. Postoje te neke vetropiraste i razbarušene godine u kojima je zaljubljivanje prosto jedini oblik življenja. Nema načina da se udahne, a da se pri tom u krvotok ne uvuče makar i trunčica tog posvemašno opisivanog, a nikad sasvim precizno objašnjenog alhemijskog procesa koji izmešta iz ravnoteže potpunije od ma kog razarajućeg zemljotresa i čini da paperjasta krila izniknu i najpostojanijim hodačima po zemlji.
I još kad je leto.
I još kada srce treperi, svo satkano od tananih antenica koje hvataju i najmanji znak uzajamnosti i razumevanja.
I još kada se strahovito žuri ispred svoje kalendarske dobi, ne bi li se što pre dosegao svet odraslih.
Nekada se u svemu znalo reda. Ne kažem da se ne zna i danas, ali mi nekako bilo sasvim zgodno da upotrebim baš ovu rečenicu. Nije ni bolja ni gora od ostalih koje sam mogla da napišem, ali mi je, eto, prva pala na pamet i nije bio red da je zanemarim.
- Dečaci ne plaču. - slušala je.
( - Zašto samo dečaci? - pitala se. )
- Jaki ne plaču.
- Sramota je plakati.
- Nije lepo.
- Daj, opet cmizdriš?
Nemojte da se usudite ni da pomislite da otvarate moju kutiju. Ne dozvoljavam. Zabranjujem. Ne dopuštam. Nikako.
Zašto me tako gledate, kao da ne razumete o čemu vam govorim? Naivni ste? Glupi? Pravite se blesdavi?
Nije nego...
Budite srećni što je poklopac na njoj trenutno čvrsto zatvoren, pa mogu da vam govorim gotovo mirno, tek ovlaš stisnutih usana i jedva nešto kroz zube.
Inače..
Mislim da ne bih garantovala za svoj izbor reči.
I, šta sad? Misliš da ja ne umem tako?
Naravno da umem. Možda i bolje od tebe.