Vojislav Stojković
Priču stare gospođe čuo sam u jednoj od onih dugih i izgubljenih noći krajem dvadesetog veka, dok su rakete krstarile nad Beogradom tražeći svoje ciljeve, a mi sedeli u memljivom skloništu.
Govorila je tiho, a prekidala je samo kad bi maramicom brisala suze. Svi smo je pažljivo slušali, čak su i deca prestala da plaču.
- Moj otac Šimon, iako poreklom Jevrejin, nije bio ni trgovac, ni zlatar, a ni zelenaš, bio je paor i čobanin.
Večeras sam gledao Utisak nedelje. Jedan od gostiju je bio i g. Teofil Pančić. Taj naočiti gospodin je ponovo, u svom stilu, osuo paljbu po forumima i blogovima. Ovoga puta ne samo po onima koji skriveni iza nika pišu, nego i po medijskim kućama koje to omogućavaju. Kućno vaspitanje mi ne dozvoljava da ponovim sve ono što je g. Teofil rekao. Ilustracije radi, biće dovoljno samo da navedem da je tu vrstu pisanja nazvao verbalnim prolivom.
Ne bih da dramatizujem, ali od kada su počeli nemiri u Libiji brinem za g. Čera. Oni koji su duže na blogu vrlo dobro znaju da g. Čer nije redov, kao izvesni Ryan. G. Čer je građevinac koji godinama gradi puteve na Malti, a od prošle godine u Libiji. Iako je godinama fizički na Malti, a sada u Libiji, g. Čer je uvek svim srcem sa svojom porodicom u Novom Sadu, a ponekad i sa nama na blogu pišući sa Malte i iz Libije setne i duhovite tekstove o svom rodnom Čereviću, malom mestu u Sremu.
Teorija redova čekanja je naučna disciplina čiji su predmet sistemi masovnog opsluživanja. Pod sistemom masovnog opsluživanja podrazumevaju se svi sistemi u kojima se na klijenta ili njegov zahtev reaguje odgovarajućom uslugom preko kanala opsluživanja. Zahtevi za opsluživanjem su najčešće slučajnog karaktera, jer se ne zna tačno vreme kada će se pojaviti zahtev za uslugom, trajanje usluživanja je različito, a kanali za usluživanje su ograničenog kapaciteta. To znači da će prvi klijent koji pristigne biti uslužen odmah, a ostali moraju da čekaju. Teorija redova čekanja izučava kvantitativne aspekte fenomena kao što su vreme čekanja, dužina reda čekanja i kapacitete kanala opsluživanja i nudi osnove za optimalna praktična rešenja.
...zašto u Republici Srbiji priznanja đacima generacije dodeljuje građanin Karađorđević, a ne, recimo, predsednik Republike, ili predsednik vlade, ili bar ministar obrazovanja? Mora se postaviti pitanje ko je, kada i zašto odlučio, ili odobrio, da sve srednje škole biraju najbolje maturante i da ih šalju na prijem kod građanina Karađorđevića i ko je propisao kriterijume za izbor najboljih - građanin Aleksandar Karađorđević ili ministarstvo obrazovanja?
Pre neki dan, mislim da je to bilo u subotu, na moje veliko iznenađenje, pojavi se, u okviru profila «jeremija92», opcija «Napiši novi tekst». Ne verujem svojim očima. Pogledam ponovo – piše, to što piše. Al opet, ja i dalje ne verujem. Pozovem prvo ženu i kažem: «Pročitaj kako je napisano», ona pročita, pozovem zatim decu, pa komšije, slučajne prolaznike... i svi pročitaju isto što i ja. «Konačno!», uzviknem koliko me grlo nosi i snaga dozvoljava - «I ja sam autor». Kao što red i običaji nalažu, pozovem prijatelje da se pohvalim i da ih počastim. Šta da vam pričam, lumpovalo se do ponedeljka ujutro. Nije mi žao. Kad su se svi razišli, sednem da pišem svoj prvi post - habilitaciju, inicijalizaciju, disertaciju, pristupnu besedu ili kako god da se to zove. Ne ide. Istuširam se, popijem kafu, i dalje ne ide. Uhvatila me nekakva trema, veća nego na maturskom, diplomskom, magistarskom i doktorskom ispitu zajedno. Iskusan, kakv jesam, shvatim da je reč o kreativnoj blokadi. Krenem da je lečim, usput, opisujući svoje muke. Opišem te svoje muke i preko moje nove opcije na blogu b92, proverim, ispravim, proverim, pa ponovo ispravim ... i tako više stotina puta. Na kraju moj prvi post objavim. Čekam da se pojavi na naslovnoj strani među VIP velikanima bloga b92 i prostim blogerima autorima i mislim se ko bi mogao biti prvi komentator. Pokušam da odgovorim na pitanje koga bih ja to poželo kao prvog? Mučim se odgovarajući sam sebi na to pitanje i na kraju zaključim da bi najbolje bilo da se svi jave pa makaar sa onim «čestitam i preporuka». Ne samo da se niko nije javio, nego ni moj post se nigde nije pojavio, sem u mom blog profilu. Kasnije sam čuo da su svi na blogu b92 dobili istu tu opciju, a eto ja sam mislio da sam izabran. Zahvaljujući dobrom čoveku g. Čeru, pruža mi se prilika, da moj nevidljivi post, učinim vidljivim.
Vlastima ne možemo da objasnimo već osam meseci da mi nismo piljari. Idemo u trodnevni opšti protest, potpuno svesni da će MUP zbog neprisustvovanja branilaca, posle isteka 48 sati morati da pušta iz pritvora osumnjičene za teška krivična dela, kao što su ubistvo, silovanje, razbojništvo. Ako budemo morali, ići ćemo u generalni štrajk, pa neka vlasti gledaju kako će da se nose sa posledicama po pravosudni sistem – izjavio je Dragoljub Đorđević, predsednik Advokatske komore Srbije.
Ovih dana baš nešto razmišljam kako mi je ovaj naš blog nasušni, blog b92, postao dosadan. Nit šta čovek interesantno, a da ne pominjem provokativno, ima da pročita, niti da komentariše. Svaka čast, naravno, najaktivnijim VIP i prostim blogerima, a još više upornim komentatorima, moderaciji, logistici i urednici. Ipak, ne znam šta da kažem. Ne bih da nekoga uvredim, a moram biti iskren. Nekako mi se čini da je sve to, u poslednje vreme, postalo dosadno. Bio sam ubeđen da je to zbog ove blogovske beline, a onda su mi naučnici, a ko bi drugi, otvorili oči.
Čim se rodimo babica nam izmeri težinu i dužinu. Dok smo bebe, isto merenje se ponavlja na svim kontrolnim pregledima kod dečjeg lekara.
Mame mere koliko, i da li smo iz obe dojke sisali podjednako. Kasnije odmeravaju da li smo do prave crte na flašiici popili mleka, a zatim mere koliko smo spanaća i mrkvice poruckali.
Ako se razbolimo mere nam temperaturu i po više puta dnevno.
Čim malo porastemo i sami počinjemo da merimo. Dečaci mere redovno dužinu, a ponekad mere i obim one
Kada me na šalteru, dok registrujem kola ili u sličnim prilikama, službenica upita za profesiju, obično odgovorim uopšteno i neodređeno, najčešće kažem da sam službenik. Na pitanje: “Gde radite?” izbegavam odgovor, a ako baš moram promrmljam nešto kao: “U jednoj državnoj agenciji”. U kojoj agenciji radim, nikada i nikome ne govorim.
Zgrada Agencije je smeštena u mirnom delu grada, okružena ograđenim parkom od nekoliko hektara. I pored toga, zidovi i vrata moje kancelarije su debelo tapacirani, a roletne na prozorima uvek spuštene.