Kada se čovek upućuje u tajne dubine vremena, on tada pravi most sa celokupnim svojim postojanjem.
Blic hod kroz istoriju Petrovaradinske tvrđave je svojevrstan izazov : promatranje sutona sa bedema, prozirnih oblaka novog osvita i pozdrav Sahat kuli. Meškoljenje trenutaka počinje ulaskom u tunele, kada se i zvuk gradske vreve penje preko zidina.
U dremljiva predvečerja, stanovnici sede u dokolici, skicirajući u sebi. U pogledu koji treperi je i huk vekova, koji katkad struji preko zidova.
Veče, kada počinju da svetle kandelabri, dobija neku užurbanu notu, u gradu je živo, a na Đavi, koja stražari iznad grada, spokojno svetlo tek tada inspiriše umetnike.
Stavih u torbu strast za pisanjem, poljubih kuče i cimerku. Dobih, uz poljubac od prijateljice, na poklon duvan za motanje, da mi se nadje.
Razrušeni krovovi i nahereni bokovi kuća. Pa, livada. Čista i idilična. U predahu između orošenih lica saputnika, pogled je bio usmeren na prozor. Držala sam pažnju na pitomim uvalama između brežuljaka. Odmah mi je nedostajala moja ravnica. Namah, moglo bi se kasti.
Kafa iz fildžana u nekoj mehani: kratka stanka, dogovori vođe puta sa lokalnim šerifima. Pa, krov jedne kuće . I danas slika koju vraćam deluje nestvarno.
Lola je moje gari. I to odonda, kada mi je rekao, da bi voleo da mu napišem recenziju za knjigu poezije.Prvo sam ga naravno odgovarala od te ideje. Al', on je bio neumoljiv. Odveo me je na Kvantaš i kupio karton" Bavarije", da me tobož miti. I istovario u gajbu. Karton je trajao nekih nedelju dana ciglo, koliko je on špiclovski mislio da će mi trebati da napišem nešto. Neki moji prijatelji su tih dana češće svraćali da, kao vide šta radim, i naravno bili su čašćeni konzervama.
I napisala sam , a Lola je to stvarno metio na korice knjige. Posle mi je
Pisanje reda reči, a zatim slaganje u kompoziciju sa smislom. A inspiracija svuda okolo.
Ipak, ja najčešće pišem o zadatoj temi, jer tako je. I to naravno na svoj način, pokušavajući da osetim slobodu i kreativnost u jednom trenutku objedinjene.
Tekst koji pišem zatim i govorim. Montažer sklopi slike, koje je prethodno snimio moj kolega. Radimo zajedno poštujući principe sinhronizacije, što je najčešće veliko zadovoljstvo.
Pišem o drugima, oduvek. Istovremeno, prepoznajem i sebe. Ali suština je u univerzalnosti, te lično ne bi trebalo da prevagne.
" Nema više šta da se kaže, sve je rečeno, ali postoji potreba da se govori."
Ova misao podstakla me je da o njoj intenzivno razmišljam i to u trenutku kada sam je prvi put pročitala.
Od tada, ponekad joj se vraćam, jedino što su izbledela sećanja na autora koji ju je napisao. A on, podario mi je pregršt snoviđenja, oplemenio liniju saznanja, pokazao mi zavodljivu igru reči.
Plešem u tom ritmu. Reči osluškujem iznutra. Ne izgovaram ih uvek, ni ne pišem. Dok naviru, oblikujem ih kao da su sazvučje. Unutrašnja harmonija ponekad stvori i vrlo neobičnu