Čudno je to kako pratim vesti. Bez previše unošenja. Bude mi malo žao kad se prevrne autobus pun dece u Meksiku ili kad objave da celo selo u Namibiji ima sidu. Uglavnom o tome razmisljam dok ne počnu poslovne i ekonomske vesti koje me jedine i zanimaju. U suštini, sve se svede na onu dobru, staru, koju je spevao Bora Čorba: “Boli me uvo za Irak i Iran, oni se kokaju a ja sam miran!”
Medjutim, evo danima se prebacujem sa Sky News, na CNN i nazad i gledam šta se dešava u Pakistanu. Ne zato sto su jedni od retkih koji su, kao i mi, na ulici ubili premijera (bivseg, sadašnjeg ili budućeg). Nego zbog toga što mi se ta zemlja uvukla pod kožu. Na vrlo čudan način.
Bila sam uzbuđena zbog putovanja u Pakistan. Ovde, u Londonu, još uvek su sveže rane od terorisatičkih napada. Naravno, teroristi su pakistanskog porekla, tamo vrbovani i obučeni. Kakva je to zemlja koja preobrati rodjenog britanca u teroristu samoubicu? Kakva je to vera, ideologija, snaga, laž? Morala sam da odem i sama je doživim.
”Niko ne ide u pozoriste za vreme svetskog prvenstva” moj muž znacajno naglasava.
“Ali u pitanju je ragbi Joe, koliko uopste znamo o tom sportu? ”, odgovaram istim značajnim onom
“Finale, Olja finale. I to Svetskog Kupa”, odzvanja po dnevnoj sobi rezignirani glas moje jace polovine
“Znam Joe, ali mi nismo Englezi, a ni Juznoafrikanci. To finale nas se baš i ne dotiče” odgovoram sada već primetno iznervirano i ja. Onda spustim ton i dodajem malo smirenije “tako da idemo u pozorište”
“Ali živimo u Engleskoj Olja! Po zakonu ove države, teranje muža da ide u pozorište za vreme finala ragbi Svetskog Prvenstva je legitmno ispravna osnova za instant-razvod braka”
Verovatno bi se naša sinoćna bračna svadja nastavila vrlo ružno da u trenutku kulminacije nisam pokvarila iznenadjenje koje sam mu spremala i sasvom ponosno, čak malo i svečano ispljunula “Imamo karte za The Lord Of The Rings. Na West Endu.”
Cekala sam par nedelja da dobijem odgovor da li ce MIT (Massachusetts Institutes of Technology) primiti moju aplikaciju za kurs. Trebalo je podneti podatke o skolovanju, radnu biografiju i preporuke. To mi se cinilo malo arogantnim s njihove strane. Zar nije ideja da naplate skolovavanje, a ja sta naucim-naucila sam?
U trenutku kada sam krocila u kampus sam shvatila da sistem ne funkcionise kako sam navikla, a sada, nakog zavrsenog kursa, sam oduseveljena kako stvari zaista funkcionisu i kako to izgleda strudirati tamo. Sasvim mi je jasno zasto su Ameri tamo gde su, a mi ovde gde jesmo.
Pre neki dan sam se nasla u St. James baru, na jednoj sasvim skupoj adresi u Londonu. Oko mene desetak veoma mladih ljudi, opusteni, prijatni, obrazovani, zadovljni zivotom. Pricamo o svetskoj ekonomiji, o pomeranjima finansijske moci, globalizaciji, ekologiji, zivotu, razvoju, karijerama, nama. Pricamo ..... na srpskom.
Pijuckam svoj koktel i gledam te mlade ljude. U kasnim su dvadesetim. Formalno obučeni, pomalo umorni posle posla. Razmenjuju vizitkarte sa zvucnim pozicijama u jakim finansijkim institucijama.
Osecam se sasvim prijatno i dopustam mislima da odlutaju u proslost.
E pa ovako. 'Superserbs' nije izmislio nijedan nadrelni slikar sa periferije Beogarda. Nije kovanica ni jednog politicara u zelji da se emotivno priblizi nasem narodu. Superserbs nije novi crtani film na Pinku. Nisu cokoladice koje se kupuju pred kasom u Merkatoru. Nije ni stanje osecanja vise vrednosti.
'Superserbs' je nova rec u svetu sporta! I to tenisa.
U jutarnjem prenosu sportskih vesti, novinar BBC-a je osam puta pomenuo rec Superserbs u svom dvominutnom izvestaju iz Wimbledona!
Oni koji
Kako je samo lako biti stanovnik virtualnog sveta. Sve sam izaberes. Da vidimo ovako: moje nejbolje ime je na primer: Betty997. Moje najbolje telo je sa macjom glavom i telom papagaja. Najbolja fotka je u skladu sa mojim najboljim telom. Menjacu ga kad mi dosadi. Moj najbolji datum rodjenja je nedge 1983, recimo neka bude na danasnji dan. Moje interesovanje ovih dana neka budu poroci i uzivanja. Ah da, pisacu na Spskom, al bez srpske tastature. Moj blog, moj izbor. Konacno dozivesmo skladnu anarhiju. Borili smo se za to generacijama, zar ne?
Zaista daleko jednostavnije je danas postati