Kad sam prije deset godina stigao u Teksas, nisam imao pojma kakvi su mi planovi. Moja mama nadala se da su americki doktori strucniji od svojih srpskih kolega. Tesko je, bar sa pocetka, prihvatila cinjenicu da je moje ostecenje vida, manje vise, gotova stvar.
U pet do 12 sam poslao svoj zavrsni seminarski rad da bih se samo desetak minuta kasnije vozio kolima do aerodroma. Kum me je odbacio malko ranije jer je morao poslom do susjedne Lujzijane. Putovanje od najveceg teksaskog grada na obalama meksickog zaliva pa do srpske prestonice na Dunavu traje 12 sati, naravno, put traje vise kad se doda presjedanje u jednom od evropskih gradova.
Svaki putnik gleda dvije stvari da ne zaboravi: pasos i novcanik. Putnici poput mene imaju i trecu, a to je bijeli stap. Zivimo u opasnim vremenima, ali samoobrana je sekundarna svhra mog stapa. "Slijepi
Kako pise "fonet", a prenosi list "Vreme", organizacija "nasi 1839" je pozvala da se zbog nasilja u Beogradu protiv ministra policije povede krivicni postupak,a da zbog istog razloga predsednik Tadic i srpska vlada podnesu ostavke.
Ovom obicnom podvalom desnicarska organizacija sebi zeli obezbediti maltene politicki legitimet , da bi se hapsenje njihovih lidera moglo prikazati kao hapsenje politickih neistomisljenika , iako antievropske, sasvim legitimne politicke opcije.
Kako u svom saopstenju govori ova desnicarska organizacija, minister dacic je nasilnim
To da se ljudi sa hendikepom, posebnim potrebama, ili kako god nas zvali, meni je svejedno,susrecu sa predrasudama drustva, to i nije nekakva vijest.
Ono sto medjutim jeste novost jeste da i ljudi sa hendikepom nisu imuni na predrasude naspram drugih . O tome ,valjda iz razloga usiljene politicke korektnosti, se rijetko kad govori ili pise ,ali to jeste najbolji dokaz da su ljudi sa hendikepom uvijek prvo ljudi sa svim onim pozitivnim i negativnim stranama naseg nesavrsenog ljudskog lica.
Sjedinjene Americke Drzave su jedna od retkih zemalja koje ne slave 1 maj kao medjunarodni praznik rada iako se isti proslavlja kao sjecanje na radnicke demonstracije u Cikagu u suton 19vijeka. Demonstracije su se zavrsile prilicno krvavo . Amerika se isto tako ne zeli mnogo sjecati neslavnog sudjenja sindikalistima koji, iako bez jasnih dokaza, su osudjeni na smrt javnim vjesanjem.
Prvi maj ne slavim ni ja. Ne zato sto sam poslije deset godina u Americi postao antikomunista il nesto slicno, vec zato sto je jedan prvi maj u mom zivotu zauvijek ostavio trag dovoljan
Za par dana pocinje novi semester, i onda ce svakako biti mnogo manje vremena za pisanje bloga. Mislio sam da ce me duze drzati taj osjecaj nekog olaksanja kad udjem u "drugu polovicu" postdiplomskih studija, al sad nekako na startu te druge polovine pomeenuti osjecaj se negdje zagubio.
Ove jeseni bavit cu se pravosudnim procesom unutar politickog sistema, ulozi politickih stranaka, te americkom politickim teoreticarima. Za sve one sto istinski mrze politiku,a vjerujem takvih je mnogo, prilicno suhoparne teme. Za one u manjini bit ce to novi izazovi
Povodom bloga "markice nedosanjani san":
Svercovao sam se GSP beogradskim. Rijetko kad ,ali jesam.
Dva su razloga sto je frekvencija mojih sverckomerc putovanja gradskim busom bila relativno niska. Kupovao sam mjesecnu kartu preko moje izbeglicke legitimacije sto ruku na srce nisu bile ogromne pare. Naravno, kad covjek nema novca ne postoje ni male pare , ali meni se cinila mnogo skupljom mogucnost da me uhvate GSP kontrolori.
UBeograd sam dosao,kao I mnogi iz provincije. Iako mnogi danas vole da govore kako su dosljaci svoja pravila
Iako je prošlo podosta vremena pamtim to kao da je bilo danas.... Tražim učionu 204. Znam da je tu negdje. Brojke na malim učionama ipak nisu toliko male, a moj nos ipak nije toliko velik, pa mogu dovoljno da se približim; aha evo room 204.
Žena srednjih godina sjedi za stolom koji je okupirao maltene cijelu učionicu, dok je sa lijeve strane dovoljno mjesta da se stoji ispred table koja je zauzela cijelu jednu stranu zida.
Hy! How are you?
Dobro, hvala.
Ti si zakazao da trebaš pomoć oko engleskog?, upita žena skidajući naočale i zatvarajući knjigu ispred sebe.
Da, imam neki papir da predam pa treba mi vaša pomoć oko gramatike.
Avalski toranj je najvisa gradjevina na Balkanu. Ovo se, izmedju ostalog, moglo cuti na jucerasnjem svecanom skupu povodom zavrsetka obnove i otvaranja novoizgradjenog avalskog tornja. Predsedniku Tadicu pripala je cast,uz beogradskog gradonacelnika, te premijera sa ministrima, da prisustvuje ovoj ceremoniji. "Steta sto ovdje nije prisutan bivsi premijer Kostunica cija je vlada zapocela ovu izgradnju", rekao je predsednik.
Da je toranj izgradjen prije roka, te da je isti otvorio sadasnji minister Milutin Mrkonjic, ova bi me ceremonija bas posjetila na neka vremena.
Ako je vjerovati onoj “koliko jezika znas toliko vredis” poslje politicki korektne balkanizacije jednog jezika, mi iz bivse Jugoslavije danas zaista vredimo mnogo. Ipak ovo nije politicka prica o jeziku, stoga ne mjenjajte kanal, tj. blog. Ovo je prica o recima koje nas spajaju sa kojeg god da smo kontinenta i koji god jezik da koristimo. Ovo je prica o putovanju reci kroz vreme, kroz razlicite narode, i njihove obicaje. Ovo je prica o recima koje spajaju razlicite jezike.
Dame i gospodo, moj gost i nas blogokolega