Želim da vas upoznam sa Miškicom kroz ovu priču, devojčicom koja ima sedam godina. Miškica je zovu od milja, jer je nasmejana, sa očima kao u srne, zubićima niskama bisera i Miškica voli da uleće u zagrljaj.
Ima najnezniju dušu.To je dete koje je gorelo u požaru u Romskom naselju na Čukarici pre par godina, i imala je opekotine koje su prekrivale 90 posto njenoga tela. Jedva je preživela i kao takva, ostavljena sama, bila je u Tiršovoj godinu dana. Po odluci Centra za socijalni rad vraćena je u porodicu, koja je se prećutno odrekla, i po odluci Centra
deca mnoga imaju taj neki trenutak u životu
kada udare šutnu počupaju i ugrizu da povrede
da ti suze od bola udare na oči
nisu to deca zla
samo su nejaka i uživaju u trenutku
kada mogu da povrede nekog većeg
toliko većeg od sebe
oduševljava ih činjenica
da imaju tu moć
nemaju snage da podignu teret
da se otrgnu iz ruke
da rasklope trosed ili ponesu torbu brata ili sestre
ali imaju dovoljno snage da povrede
deci sam uvek uspevao
lako i brzo
da objasnim da me zaista boli
i da bih bio zahvalan
Umro je lako i brzo. Bol jeste bio opak i oštar, ali je kratko trajao, tri sekunde ili nešto manje, više svakako ne. On je bar umeo da proceni vreme. Stigao je da se uhvati za grudi, a zatim pao na pločnik. Da je razmišljao o umiranju, poželeo bi takvu smrt.
(Upozorenje: nastaviti čitanje samo ako imate dovoljno vremena, priča je duga.)
Ja bih zaista volela da mogu da svoju pamet, dušu, srce, ljubav skroz izvučem iz sebe, pa da delim po svetu, ali ni tada to ne bi tvrda srca osetila, zatvorene oči videle, zamandaljen mozak prihvatio.