...One Love
Prošlo je deset godina od zatvaranja kluba hercegnovskog pozorišta. Pisao sam dosta o tome, tada, na blogu i dobio veliku podršku blogera za našu (naposlijetku, jalovu) borbu da se klub ne zatvori. Za to, vazda - hvala.
No, šta je tu je, život gazi dalje. Sad neki drugi mladi i polumladi bleje, kvalitetno i manje kvalitetno, po nekim drugim buvarama. Slušaju neku novu (staru) muziku i mlate iste (nove) priče.
No, uvjerih se da baš među njima naživlje živi legenda o nekadašnjem pozorištu. Mi, akteri svih negdašnjih dešavanja, znamo da su to samo legende. Stvarna priča je mnogo luđa :)
Poštovani čitaoci bloga, ova priča će biti zaključana za komentare. S razlogom. Sve moje priče su lični doživljaji ili doživljaji bliskih mi ljudi, s malo preterivanjai da bi bile zanimljivije. Cilj im je da podele iskustvo, zabave ili zamisle čitaoce. Ne treba mi ni uputstvo za život, ni naknadna pamet. Eto, neka ih ovde, možda neko u njima prepozna i ponešto dobro.
One prve noći su me prebacili na krevet kao džak. Došla sestra, uključila infuziju, prekrila me nekim ogromnim plavim čaršafom i otišla. Ležim na leđima, pokušavam
Volim kuće. Odrasla sam u jednoj švapskoj, na lakat. Tri sobe do ulice, veliki hodnik, još jedna kobojagi dnevna, mali hodnik za kuhinju i lom nekih pomoćnih prostorija. Kažem kobojagi, jer se u njoj sedi samo leti, kad dođu neki baš otmeni gosti. Uglavnom se okupljamo u kuhinji i vrebamo mesto na kauču. Zimi nema ništa slađe nego tu zadremati, dok smederevac pucketa i nešto se krčka. Ma, bre, ne smeta mi ni čangrljanje sudova, ni lupanje vratima, ni smeh, ni TV. Samo me nervira kad neko šapuće, jer se naprežem da čujem.
Iz kuće se preko terase izlazi u dugačko dvorište,
na naše bake koje su, dolazeći nam u posete, u septembru uvek donosile pregršt raznog mirisnog