Ovog jutra, 12. marta 2015. godine blog b 92 osvanuo je bez ijednog teksta o njemu. Nijednog. Kao da je Zoran Đinđić dočekao smirenje i kao da više nije važno.
A tog jutra, 12. marta 2003. Demokratska stranka imala je jednocifreni procenat podrške u biračkom telu. Zoran Đinđić i manje, verovatno. Stranka je bila Žuto preduzeće i agentura, on sam mnogo više od toga. U zavisnosti šta se čita, gleda ili sluša mogao se, kroz opise i optužbe zahvatiti pun krug: od levičarskoig lunatika do liberalnog dželata. Nemačkog čoveka i agenta CIA do novootkrivenog velikosrpskog nacionaliste i šoviniste.
Valjda bi posle ovog naslova maltene bilo suvišno išta objašnjavati. Ko se ne bori za ideologiju, već za principe života, humanosti... njemu će ovakav naslov biti nešto sasvim normalno. Ko se vezao za ideologiju, naročito ukoliko je pod njenim okriljem proveo mladost i zrelo doba, osetiće ovaj naslov maltene kao psovku na svoj račun. Za one druge, odmerene će to biti dobra prilika da se, dakle bez isključivosti kakvu po prirodi stvari podrazumevaju ideologije, podsete nekih postulata normalnosti. Možda je ovo dobra prilika da se prodiskutuje.
Tužne, smorene face dežurnih oficira pred jednim oficirom i dvojicom podoficira u rezervi koji su došli da se jave kao dobrovoljci tog petog avgusta govorile su o situaciji jednako rečito kao i ćutanje državnih medija u Srbiji. Gotovo je, rođaci.
Vratite se u kafanu, ishendlovaće Sloba ovo do kraja.
Malo smo se zezali.
Ovih dana Dragan Vasiljković, zvani kapetan Dragan isporučen je republici Hrvatskoj. Pre toga vraćeni su joj na pravdi Boga optuženi generali - Gotovina i Markač. Na Oluji nema senke.
Jedno od surovijih sredstava prinude kojima su totalitarni režimi pribegavali u mentalnom slamanju svojih (političkih) protivnika bilo je zatvaranje istih u tamnice čija visina nije prelazila 1 metar. U takvim ćelijama sužnji su istovremeno spavali, ponekad jeli, vršili nuždu..., provodeći u njima godine ― ponekad čak i čitave decenije.
Mnogi od njih u međuvremenu su zaboravili uspravno da hodaju. Kada je telo tako dugo pognuto ― pogrbljenost se, pre ili kasnije, nameće kao jedini mogući izbor. Namera vlastodržaca, naravno, jeste bila ta da pored gubitka slobode zatočenici izgube i osećaj ličnog dostojanstva i elementarnog samopoštovanja. Sposobnost uspravnog hodanja diktatore i despote uvek je naročito iritirala. Zato su upravnici tamnica, uvek ljudi od najvećeg poverenja, bili zaduživani prevashodno za to da pomenutu sposobnost, tu neoprostivu drskost uspravnog hodanja, kako god znaju iskorene. I to im je, uglavnom, uspevalo. Godinama batinani, mrcvareni i maltertirani na opisani način ― kada bi bili pušteni iz tamnice, sužnji su iz straha nastavljali da hodaju podjednako pogrbljeni kao da iz tamnice nikada nisu ni izašli.
ođendan je bio, i prošao. Taj dan, dan kad sam se rodila, je značajan manje više zato što mu oni koji ga se sete daju taj značaj. Značajan za okupljanje porodice i prijatelja. Rođendane ne slavim odavno, ali na kraju uvek ispadne da slavim, onako, iz nevezanog. Svi nazovu telefonom ili svrate, onda ja kažem - pa sedite, daj da popijemo po jednu, probaj ovu tortu nisam je do sada pravila, itd. I... na kraju uvek ispadne dobar provod.
A ja sam tog jutra bila slobodna, mislim, od bilo kakvog posla, i nekako setna. Uranila sam, i počela dan pijući kafu na terasi, svodeći konte, prebrojavajući silne godine i događaje. A toga ima!
umetnicka impresija obaranja F-117A , koju je autor potpukovnik u penziji Majk Mekgi poklonio pilotu Dejlu Zelku Lt Col (Ret) Mike McGee, USAF
Dvasedet sedmog marta 1999. godine, trećeg dana dejstava avijacije NATO saveznika na SRJ, desilo se do tada nezamislivo, bar iz perspektive agresora. Nad Srbijom je oboren do tada neoborivi avion, 'nevidljivi' lovac-bombarder F-117A. Ovo je priča o - istorijski gledano - jednoj kratkoj epizodi modernog ratovanja, akterima i okolnostima pod kojima se odigrala, ispričana deset godina kasnije i proširena i dopunjena ovih dana.
SVETI SAVA
Oko njegove glave lete pčele
I grade mu živi zlatokrug
U riđoj mu bradi
Zasutoj lipovim cvetom
Gromovi s munjama igraju žmurke
O vratu mu verige vise
I trzaju se u gvozdenom snu
Na ramenu mu petao plamti
U ruci štap premudri peva
Pesmu ukrštenih puteva
Levo od njega teče vreme
Desno od njega teče vreme
On korača po suvom
U pratnji svojih vukova
Dame i gospodo, braćo i sestre, drugarice i drugovi.
als
(либијскими дневником од пре деценије.... листајући)
све ово данас ће једном бити јуче(г. Д.Караклајић)
лудило у личном окружењу се баш примило посредством транзиције, алата неопходног за такве замисли, (урече нас г. Milton ...има томе),јер сваког од нас сусрећу идиосинкратични појединци- комшије са удав темама, жељни дијалога. с'тога није лоше повремено отићи у (своје) Село да проветриш то што имаш непотребног у глави.мукање крава ,блеја оваца кукурик јутарњи петла и ето ти за муфте чудотворног лека Panakeје мелема за свe грешке здравствене.