Povod za ovaj blog je anketa koju sprovodi jedno naše dete (znate ono kad se sa njenima družim od prvog osnovne), student psihologije.
Treba joj što veći uzorak i ono najvažnije, treba joj pod hitno. Mislim da je sutra u neko doba ono što bi moja baba rekla, dedlajn.
U anketi je reč o stvarima o kojima smo mi ovde često umeli da pričamo, pa ću je je kad završi sve, zamoliti da nam prezentuje rezultate. Nadam se da će prihvatiti.
Dakle, evo linka za anketu
Sticajem lepih okolnosti, ovog netrpeljivog septembarskog dana pročitao sam pismeni sastav
Nakon što je šef diplomatije Vuk Jeremić priznao da će Srbija bojkotovati ovogodišnju dodelu Nobelove nagrade za mir kineskom disidentu Liju Sjaobu, digla se velika prašina. Vest da je Srbija sebe ponovo svojevoljno svrstala među zemlje koje krše ili podržavaju kršenje ljudskih prava, sevnula je u svetskim medijima i izazvala uobičajene reakcije, učvršćujući negativan imidž naše zemlje u javnosti. Naposletku, premijer Mirko Cvetković se odlučuje za "kompromisno" rešenje i na dodelu nagrade šalje ombusmana Sašu Jankovića, sa željom da time zadovolji šokiranu javnost. A naknadno Janković potvrđuje da je to učinjeno na njegovu izričitu inicijativu! Međutim, zaštitnik građana nije nosilac političke funkcije, nije član vlade, ne odgovara premijeru i praktično nije njegov "izaslanik", na način na koji bi to bio ministar, državni sekretar, ili ambasador. Što je najgore, originalna namera vlade je razotkrivena, loša vest je već obišla svet, a jedno je jasno: "Ne možete od riblje čorbe ponovo da napravite akvarijum".
Istorijski kontekst ovog vladinog postupka osvetliće naš gost autor Miloš Bogićević, postiplomac na Univerity Colege London i bivši stručni saradnik za zaštitu ljudskih prava u Kancelariji Ombudsmana za ljudska prava AP Vojvodine.
9. mart nije vlasništvo bilo koga ko je sudelovao u organizaciji samog događaja. 9. mart je simbol onoga radi čega se i desio: osvajanja slobode. To je ostao i danas.
E pa batice, srećan ti rodjendan:)))
Prognoze su sastavni deo nasih zivota. Skoro sve sto u zivotu radimo je povezano sa ovom ili onom vrstom prognoze. Pocevsi od "kakvo ce vreme sutra biti" i "sta da se danas obuce", pa preko planiranja mesecnog budzeta i "hoce li me zvati veceras?", pitanja koja skola da se upisuje, do toga s kim, gde i kako ziveti, kako i koliko stedeti za neku starost (koja se, opet, ne mora doziveti), sve je, na neki nacin, povezano sa prognozom bilo vremenskih prilika, bilo prilika u svetu, bilo nasih bilo ponasanja ljudi oko nas.
S obzirom na vaznost prognoza za nasu egzistenciju, ocekivalo bi se
Tražim pomilovanje za one ljude u ovoj zemlji kojima je svega dosta:
Kojima je dosta 5. oktobra.
Kojima je dosta i 6. oktobra koji se nikad nije dogodio.
Kojima je dosta i 12. marta.
Kojima je dosta i 13. marta koji se, takođe, nikad nije dogodio.
Koji se osećaju istinski postiđeno svaki put kad upale televizor.
Koji su poniženi svaki put kada uđu u prodavnicu.
Koji su sa Zoranom Đinđićem sahranili vlastitu nadu da će ovde ikad išta da se promeni.
Koji se osećaju istinski poniženo kada vide kako je Aleksandar Tijanić i dalje direktor bilo čega - a kamoli takozvanog javnog servisa.
"Kada više ne bude ni vas, ni vaše slave, ni vaših privilegija, vaša deca će prodavati Dedinje deci fudbalera, pevača, trgovaca i nakupaca. Posle kraće pauze, Dedinje će ponovo postati ono što je bilo."