Nasoj Jelici Greganovic je danas rodjendan!
Poklanjam ti Jejo ovog lepog plisanog zeku, a znas da ti od srca zeli sve najlepse, pre svega zdravlja, tebi i tvojoj divnoj porodici!
Evo blogodrugari, slobodno ostavite zelje i poklone, Jelica ce ih vec sigurno naci ;-)
Danas je cetvrta godisnjica Bloga B92. Mislila sam da napisem sta mislim o tome, ali onda je umrla moja drugarica Biljana Kovacevic Vuco ...i posle prvobitnog soka vesti su pocele da kolaju, pa i na blogu. Koliko god da je bolovala i da je operacija bila teska, ona od toga nije nastradala i o tome nema zbora. To menja sve.
Godine 1999, 22. novembra umrla je moja majka " posle krace i teske bolesti" ( mozdani udar) Bile su to godine Milosevica, sankcija; godina bombradovanja (posle cega je zabelezen veliki broj bolesti/smrti). A moja majka, pedijatar i komunistkinja, dozivela
Već godinama tužilaštvo i policija Srbije igraju PING-PONG sa dokazima u vezi sa ubistvom novinara Slavka Ćuruvije. Danas je tačno 11 godina od likvidacije kolege Ćuruvije, 11 godina ruganja njegovoj porodici, novinarima i javnosti Srbije, u režiji svih režima, od Miloševićevog do Tadićevog.
Novinari su zahvaljujući svojim istraživanjima došli do imena ubica Slavka Ćuruvije, ali se vlast stalno i uporno "vadi" papagajskim ponavljanjem da "policija nije prikupila dovoljno dokaza" za podizanje optužnice.
Evo do čega si novinari došli: Za Ćuruvijinu likvidaciju
* nemojte, molim vas ni preporučivati - ako možete, odćutite jedan minut - za koga god želite
Imaćete razumevanja da kao učesnik okruglog stola ne smem da budem potpuno subjektivan i da moram ponešto i tačno da prenesem. U tom smislu, shvatite ove skupove reči pre kao fan fikšn ili predložak za savremeniju evidenciju situacije na sceni, nego kao opis onoga što se dešavalo na razgovoru, koji je inače vođen na engleskom jeziku i pretežno se odvijao u stihovima, različitih stilova i poetika. Imao sam relativno malo vremena za prevod, koji zbog toga dajem u najgrubljem, pogdegde i bukvalnom obliku. Neki delovi zapisnika nedostaju a u tekst su se očigledno upleli i zapisnici
Bez namere da pokusam da edukujem i da pretenciozno objasnjavam opsta mesta u istoriji filma/kulture/zivota, ipak smatram da je za generaciju koja se ne seca kumrovackog Marsala i koja misli da je Kinoteka aneks obliznjeg kazina u Kosovskoj ulici, neophodno da se upozna sa sinopsisom (by Wikipedia) Bergmanovog klasika iz 1957.
Slučajno znam. Imao sam poslednjih godina nekoliko vrlo teških operacija, po sedam sati, po tri sata i morao sam da budem uspavan. Poslednja rečenica koju sam jednom prilikom izgovorio doktorki koja me je uspavljivala bila je: „Gospođo doktor, jeste li naručili buđenje?“(smeh) I ona ti kaže diši, diši, diši i ti dišeš i uđeš u nešto crno, iza čega nema ničeg. Crno. Ništa. Ne postojiš. To je smrt. Nekoliko puta sam doživeo osećanje smrti, baš prave smrti. Tako smrt izgleda, tako mora da izgleda. Jedino je jebeno da se ne mučiš pre nje, ali to ne ulazi u ovu priču. Oni koji veruju u reinkarnaciju pitaju me šta bih voleo da budem u sledećem životu, a ja im odgovaram „ponedeljak“. Volim ponedeljak, stvarno. Tada počinje sve. Možda neko kupi sliku, možda neko plati tekst… (smeh).