Pre tačno tri godine ubijen je Hrant Dink, novinar, intelektualac u najboljem smislu te reči, turski Jermenin. Kao sećanje na njega prevodim tekst kojim je grupa umetnika pod nazivom Kolektiv 19. januar propratila instalaciju napravljenu za godišnjicu njegove smrti. Instalacija se sastojala od blizu 8000 imena ubijenih (politička ubistva) od 12. septembra 1980. do tog momenta (broj je zapravo veći) ispisanih belim slovima na crnim karticama i pričvršćenih na crne zidove galerije. Međusobno su ovi kartončići bili povezani belim končićima.
Ako se ne varam, danas bi, da je sve bilo onako kako smo očekivali, Srbija proslavljala jednu važnu godišnjicu. Ali, pošto je kolektivno očekivanje vrlo brzo iznevereno, a snovi o pristojnom životu u građanskom društvu sasvim se raspršili, taj događaj se u ovdašnjoj javnosti tek sporadično spominje. Osnivanje Demokratske opozicije Srbije (DOS) u kancelarijama Srpskog pokreta obnove pre tačno deset godina više ne spominju ni oni koji su u njemu učestvovali. Nažalost, neki od njih su članstvo u tom političkom udruženju platili najvišom cenom, a neki drugi su ga
49. p.n.e. Gaj Julije Cezar izgovorio je čuvenu rečenicu "Alea iacta est" (Kocka je bačena) i prešao reku Rubikon
1863. U Londonu je otvorena prva linija podzemne železnice u svetu.
1882. Počeo je hercegovačko-bokeljski ustanak Srba i muslimana protiv Austro-Ugarske, kao odgovor na uvođenja zakona o vojnoj obavezi i regrutovanja.
Kraj je jos jedne godine. Ispraticemo ovu veoma neprijatnu i tuznu 2009. A docekacemo jednu svezu neuprljanu, sasvim novu 2010. Naravno, ja u ovo vreme svu depresiju i iskrenu licnu tugu, nad jos jednom protracenom i na pravdi Boga spiskanom godinom, lecim takozvanim novogodisnjim rezolucijama u kojima sam samcijat, u mraku sobe koju samo ekran monitora osvetljava, sam sa sobom, sebi svecano obecavam da cu...
Ljudima je bilo dosta. Niko više nije razmišljao o svom životu. DOKLE VIŠE!
Rumunija, pre dvadeset godina. Rečima jednog aktivnog posmatrača
Pola familije, s obe strane genetskog stabla, danas slavi slavu, samo mi, otpad sveCki, ne. Mene je, kao prvo, nešto mrzelo da pravim gozbu za nas troje, jer jebo te, zavejana nam zemlja, niko ne bi mogao da dođe. Kao drugo, niko ni s kim ne razgovara, pa su svakako podeljeni na dva tabora, za nas, kao treći tabor, niko nema mesta u srcetu. Kao treće, da smo pak mi odlučili da smrzavamo guzicu ka jugu ili još severnije odavde, išli bi kod teče koji još nije skont'o da je Sv. Nikola posna slava i kog redovno za slavu vata teranje, pa spopada dalje rođake, iako mu je tetka mali milion
Potraga za novim poslom svuda je interesantno iskustvo. Aman se meni cini da nigde kao u Srbiji. Evo i kako ja to vidim.
Vec izvesno vreme saljem svoj CV - sto bi se reklo, gde god nadjem zgodan konkurs. Recimo da sam ih u poslednjih mesec i po dana od kako sam i zvanicno postao zrtvom tranzicione nepravde/globalne ek. krize/kretanja na tokijskoj burzi (precrtati nepotrebno) poslao pa dobrih 20tak.
Od poslodavaca ni traga ni glasa. Nit pisu nit otpisuju, nit za junacko zdravlje pitaju. Sve pohvale embasadi jedne strane sile koja se udostojila da odgovori da je primila!
Sva