Sta sad pa to meni treba? I zasto bas meni? Moj partner nije nista dobio, a sto bas ja? Tko se samo usuduje? Sta oni misle, da ja planiram da umrem? E pa ne moze to tako! Bacih na sto kovertu i zaboravih. Bolje reci, namera je bila da zaboravim. Zasto je ne bacih u stari papir, a mogla sam? Sve je samo na dobrovoljnoj bazi.
Svaku vecer dok smo nas dvoje sedeli i jeli za tim istim stolom, zadirkivala me je. Onako, nesportski, pomuklo, udarcima ispod struka. Dvonedeljna kolekcija papira u obliku male planine - racuni, reklame, bioskopski program, kineski take-away meni, dnevne novine - sve vesto i unapred smisljeno, i slozeno mojoj rukom, nisu uspeli da je kamufliraju. Uvek je nekako izvirivala. Bilo mi je tada jasno da je nisu poslali tek tako, nespremno, samo liznuci kovertu, sa sadrzajem nesto kao “eto, mi bismo voleli da znamo da li biste vi mozda, neobavezno, hteli da uzmete u obzir….”. A ne!!! Jasno je bilo - trenirana je, zna trikove.
Zafrci rukave i suoci se. Muski … hm, zenski u ovom slucaju, oci u oci. Koverta, priznajem, lepo dizajnirana, zuta i plava kao sto rekoh. Mozda sam se preverila pomislih, mozda je samo Ikea, koja te obavestava da je ove nedelje njihova top-selling kuhinja na rasprodaji. Ali ne, nazalost moje muke se zavrsise ovde.
U koverti isto takav zuto-plavi formular. I citljiv, jasan, ne kao oni kad treba da prijavis porez. Znaci mogu i to, samo kad hoce. Nego o tim formularima, mozda neki drugi put. I jos brosura sa nekim osnovnim informacijama, ko, kada, kako i gde? Sve fino, jasno, citljivo, pregledno, “child-friendly” ili “idiot-proof”, kako vam draze.
Secam se, jednom su me dok sam jos studirala pitali da li bi, uz novcanu nadoknadu naravno, donirala svoja jajasca. Tada nisam imala velikih problema da kazem NE. Studentima je uvek potrebna lova, a i ja iskreno nisam nesto vezana za svoj genetski kod, ali nisam mogla da se naviknem na cinjenicu da negde u buducnosti, neko, negde na ovome svetu ima “moje” dete, dok ja sama jos uvek nisam nacisto da li uopste zelim da imam svoju (genesku ili usvojenu)! Znaci NE je bilo lako. No ovo sa organima je ipak drugacija situacija. Reci DA ili NE nije bilo lako.
Ima nekoliko cinjenica koje cu vam navesti, informacije radi. I ja sam ih nedavno naucila iz moje brosure. Dakle da li znate da:
- trenutno vlada nestasica bubrega, jetri i srca. I da je na listi trenutno oko 7000 ljudi koji ceka transplant i da u proseku svakoga dana umre po jedan sa liste. Ovo je podatak iz ove male zemlje u kojoj zivim. Kolika je lista kod vas? Da li znate? Postoje li podaci?
- cak ako postanete registrirani donor da vasi organi nisu uvek prikladni za transplant. Vasi organi sigurno nisu prikladni ako imate npr. HIV.
- nema dobne granice kod doiranja organa. Najbitnije je da je organ ili tkivo zdravo. Cak i ljudi koji su 70 ili 80 godina stari mogu biti uspesni donori.
- biste postali donor ne morate biti mrtvi. E ovo mi se dopalo. Bubrezi, deo jetre, ili pluca mogu biti donirani za vreme vaseg zivota. A brosurica kaze jos da u slucaju da donirate ostale organe doktor ce biti 100% siguran da ste “no more”.
- donacijom svojih organa i tkiva mozete da pomognete 50 ljudi.
- morate da budete punoletni da bi ste se registrirali, ali da i sa 16 ili manje godina mozete da se registrujete uz saglasnost roditelja.
- vasi najblizi nece znati kome su donirani vas organi, isto tako ni ona individua koja primi vase organe nece znati nista o vama. Mada ni ovo nije u potpunosti tacno. Vasa porodica i/ili primaoc ce biti u mogucnosti da saznaju neke “sitnice” kao npr. godine, pol i porodicne okolnosti primaoca i/ili donatora. Samo u retkim slucajevima porodice donora i primaoca ce se i licno upoznati.
- religija, rasa ili pol ne stoje vam kao prepreka da budete donor. Mada ovo sa religijom proverite. Ja nisam vernik i to meni ne bi predstavljao problem, za ostala dva sam sigurna.
U citavom procesu DA ili NE sam formirala 2 potpuno razlicita stava o donaciji organa.
Prvo: Zasto mi kao ljudski rod u globalu toliko zelimo da pruzimo “second chance” zivotu koji je splet okolnosti, bog ili majka priroda, zovite kako hocete ili verujete, odbacila, predodredila za smrt? Iskreno, ima nas dovoljno, cak i previse na Zemlji? Pravimo mnogoooo smeca i zagadujemo okolinu, mi kao ljudski rod smo jako ne-ekoloski. Sto nas je manje to bolje. I sasvim je prirodno da umiremo. Mislim da se razumemo, moje srce ili bilo koji drugi deo moga tela ne pripadaju i nije im predodredeno da budu u nekom drugom.
Drugo: Recimo stavite se u situaciju, ne, stavicu se ja u situaciju, da znam da ce moje srce produziti zivot jednom tati sa troje maloletne dece? Da taj deo mog tela, koje je tako i onako samim tim sto sam mrtva (a cika doktor je siguran da me vise nema kao sto brosura kaze), meni nepotreban i ide u otpad, a njemu znaci sve? Znam, najgora pateticna situacija. Ili jos mozda gore, da ja znam da mi je jedine sansa za zivot neciji tudi organ. Da li bi se neckala, kao, ma ne, nije to tako prirodno, nije moje... Iskreno mislim da bilo ko ko kaze: NE, ne bih primio organ, ne govori istinu.
Ima tu jos nesto bitno. Ja svoj zivot delim sa nekim. Mozda da sam sama moja odluka oko donacije bi bila drugacija.
Sta zaista, ali ZAISTA da mi treba organ? I onda je odluka bila laka. Popunih formular i postadoh donor iz prosto sebicnog razloga, priznajem, nisam ponosna na sebe, ali sam barem iskrena. I uz saglasnost sa mojom jacom polovinom. Ipak on je taj koji ce ostati iza mene i morati da bude s mirom sa saznanjem da moji organi ‘zive’ u razlicitim ljudima. On je sav sretan sto je “quest” konacno zavrsen i sto ga ne gnjavim moralnim dilemama do u sitne sate.
Pitao me jos onako: A jel’ moze da se donira jezik? I ako moze, svoj ne doniraj ni u kom slucaju. Zamisli da neki jadnicak mora da prolazi kroz ovo sto i ja u zadnje tri nedelje. Nije ljudski.