Ja sam star i usamljen čovek koga ponekad prikazuju u javnosti zato što ne nosim čarape – Albert Ajnštajn u jednom pismu iz 1942. godine
Poslednjih nekoliko meseci svetska medijska javnost je neumorno prenosila vest da je Grigorij Perelman, genijalni ruski matematičar, odbio da primi nagradu od milion dolara za rešenje jednog od najtežih matematičkih problema. U pitanju je dokaz čuvene Poincare-ove pretpostavke, problema koji je skoro 100 godina odolevao pokušajima mnogih velikih matematičara. Preciznije, Perelman je (1) odbio da svoj rad štampa u regularnom matematičkom časopisu i svoj dokaz objavio na internetu, i (2) odbio da se pojavi na konferenciji u Madridu gde se druga značajna nagrada dodeljivala.
Da je ispunio prvi uslov, dobio bi nagradu Clay Matematičkog instituta u iznosu od milion dolara. Da je ispunio drugi uslov dobio bi Fields Medalju – ekvivalent Nobelovoj nagradi u matematičkim naukama. Umesto toga, on je otišao da živi sa svojom majkom u malom stanu u St. Petersburgu, izdržavajući se od nevelike uštedjevine, koju je ranije stekao držeći predavanja po američkim univerzitetima, i majčine penzije koja iznosi oko 50 dolara mesečno. Prestao je da se pojavljuje u svojoj kancelariji, na čuvenom Steklov institutu (tu se, formalno, još uvek vodi na spisku zaposlenih), odbio ponude za posao na najvećim svetskim univerzitetima, i počeo da provodi vreme u dugim šetnjama oko grada, često sakupljajući pečurke.
Kad bi ga, kojim slučajem, sreli na ulici ili u metrou pomislili bi da imate posla sa beskućnikom, zapuštenim čovekom (Grigorij retko podrezuje nokte, na primer) ili ekscentrikom. Ova vrsta ponašanje kod “normalnog sveta” često izaziva sumnju, pa je taj svet i smislio izreku Od genija do ludaka..., nemajući drugi način da sebi objasni “ nenormalno” ponašanje ovih ljudi.
Perelman redovno odbija susrete sa novinarima, i u jednom retkom obraćanju je rekao da je svoj dokaz stavio javnosti na uvid i da ništa drugo što bi imao o sebi da kaže ne može biti od najmanjeg interesa za druge.
Grigorij Perelman je još od rane mladosti pokazivao izuzetan dar za matematiku, pobedjivao na matematičkim olimpijadama, kasnije završio više škole u St. Petersburgu, doktorirao, i, na osnovu svojih naučnih rezultata, bude pozvan da radi na Prinstonu i drugim univerzitetima u Americi. Tu je upoznao Hamiltona, sjajnog matematičara (ovaj je, sa svoje strane, vreme provodio uglavnom po zabavama okružen mladim ženama) koji mu je dao prvu ideju za rešavanje Poincare-ove pretpostavke – tzv. Hamiltonov program. Ubrzo potom, na jednom predavanju u Berkliju, Grigorij objavi da se posvetio ovom problemu i vrati se u St. Petersburg, odbijajući sve ponude da ostane u Americi (na konkursu za posao na Berkli univerzitetu, na primer, nije hteo da prilozi svoju biografiju.) Vrativši se u Rusiju, pokušavao je da sa Hamiltonom, sa kojim je razvio prisan odnos, stupi u kontakt i privoli ga da saradjuju. Hamiton na to pismo nikada nije odgovorio, i Perelman odluči da radi sam na rešenju. Ostalo je istorija.
Perelman je samo jedan u nizu genijalnih i talentovanih ljudi koji se ne uklapaju u naše konvencionalno vidjenje genijalnosti. Recimo, Marlon Brando je svojevremeno odbio da primi Oskara i povukao se da živi jednom ostrvu na Tahitiju. Mikelandjelo je, kao i Perelman, veoma retko podrezivao nokte, a priča se da je spavao u cipelama koje mesecima nije skidao. Lista takvih ljudi je preduga da bih je ovde navodio. Kad malo bolje pogledate, mnogi genijalni ljudi su pokazivali “neobično” ponašanje, tako da je zaista teško reći šta je to običan genije. Kad smo već kod matematičara, navešću samo još jedan poznati primer genija koji se uklonio od sveta i svetske slave.
Aleksandar Grotendieck je 60-ih godina važio za jednog od najvećih matematičara svog vremena. Sin oca, Aleksandra Šapira, Rusa i anarhiste, i majke Johanne Grotendieck, takodje anarhiste, on je živeo uglavnom zbrinut kod rodjaka dok su njegovi roditelji učestvovali u Španskom Ratu. Završio je najviše škole u Francuskoj, doktorirao 1953. godine kod Dieudonne-a u Nansiju radeći na problemima iz funkcionalne analize. Od tada počinje njegov briljantni uspon u svetskoj matematici.
U algebarskoj geometriji, algebarskoj topologiji, teoriji brojeva, itd., napravio je revolucionarne doprinose i za to mu je uručena nagrada Fields Medal 1966. godine (ista ona nagrada koju je Perelman nedavno odbio da primi). On je retko objavljivao formalne naučne radove, ali je imao ogroman uticaj na matematičare širom sveta koji su se okupljali na njegovim seminarima i predavanjima. I danas postoji Grotendeick Kružok, a njegov uticaj na Zariski skolu matematike na Harvardu je od izuzetnog značaja. Godine 1988. Grotendieck se povlači iz matematike i sveta. Dugo vremena se nagadjalo njegovo boravište, bilo je ljudi koji su ga videli u Grčkoj, a, prema najnovijim vestima, on sada živi u jednoj kući na Pirinejima, u Andori.
Tokom Vijetnamskog rata je držao predavanja u šumi oko Hanoja dok je grad bio bombardovan.
Godine 1988. mu je dodeljena Crafoord nagrada – koju je delio sa svojim studentom Pierre Deligne-om, i koju je odbio da primi. Umesto toga, povukao se iz javnosti. U periodu od 1981. do 1986. objavio je svoj matematički program u rukopisu od 1600 stranica, a kasnije je napisao rukopis “Žetva i Setva” (Récoltes et semailles), koji se može naći na internetu (na Francuskom jeziku). U ovom drugom je razotkrio nemoralnost i nepotizam u matematičkim institucijama u svetu.
Grotendieck danas živi povučeno u Andori, ne komunicira sa javnošću i odbija sve intervjue. Inače, prema najnovijim glasinama, veruje da će se propast sveta desiti ubrzo. Povremeno ode u obližnje selo svojim Spačekom da nabavi neophodne potrepštine za elementarni život. Kažu ljudi koji ga tamo vidjaju da se ničim ne razlikuje od lokalnih meštana.
Mi “normalni ljudi” živimo naše živote trudeći se da zauzmemo bolje mesto u društvu, u autobusu, na utakmici. Utrkujemo se i nadmećemo ko će biti bolji i uspešniji u karijeri, sportu, ljubavi i preferansu. Primamo nagrade i medalje, jer tako znamo da smo uspešni. To je valjda tako bolje i tako treba da bude medju nama normalnima – preskačemo sve prepone, štipamo krivine, prolazimo na žuto svetlo, zauzimamo bolja mesta. Ipak, u celoj toj žurbi, valja nam se setiti da ostavimo makar malo životnog prostora i za vagabunde medju nama.