Čekala sam, danima, da neko potvrdi da je ovaj snimak u stvari neka montaža. Nije mi, prosto dolazilo do mozga, da neko TO radi iz – zabave?
Na žalost, moja očekivanja su se pokazala kao neopravdana, jer policija proverava navode o mogućem zlostavljanju, a snimak je verovatno autentičan.
Sve to u meni izaziva takav bes, da pomislim, kako u situaciji onog ko snima ne bih mogla da mirno snimam, već bih morala da preduzmem – nešto. Ali, šta? U ovom slučaju, možda je sasvim dovoljna građanska reakcija, kojom je neko ovakav postupak snimio i obznanio.
Pre neki dan sam, u situaciji kada je nadobudni otac “dojahao” u svom besnom automobilu ponosno držeći sina za volanom, u krilu, krenula da mu priđem, izgrdim ga, upozorim na važeći Zakon o bezbednosti u saobraćaju i to da ne samo da ugrožava bezbednost deteta, već ga dovodi u direktnu opasnost, uči pogrešno, šta sve ne. Zaustavila sam se na pola metra od “ponosnog tate” i pustila ga da ode. Ono što me je zaustavilo je pitanje: Ko sam ja da se mešam, i dokle ide moje pravo da branim tuđe dete? Pa makar i od spostvenog oca?
Gde je ta granica između naše potrebe da pomognemo, reagujemo i privatnog prostora u koji drugi nemaju prava da zalaze, pa i mi? Opet, ako razmislim, da pri nekom, ne daj bože sudaru, to dete nema šanse da preživi, da li je onda moja krivica kao građanke, što nisam reagovala na vreme i sprečila neodgovornog oca?
Na slična pitanja nailazili smo i kod osmišljavanja projekta i kampanje ZVIZ , gde se, opet direktno bavimo nasiljem nad decom, i između ostalog, jačanjem svesti građana da na nasilje nad mališanima reaguju. Na vreme. I to mu dođe kao hod po žici, jer, em nemamo razvijenu kulturu reagovanja radi zaštite nečijeg tuđeg prava, ili zbog toga što neko drugi krši propis (ne mogu još da zamislim kod nas scene kao u SAD, da jedan vozač prijavi drugog zbog kršenja saobraćajnog propisa), em je stvar delikatna i teška. Na primer, moje komšije sa sprata mogu da pomisle da zlostavljam dete, mada je istina da imam dvogodišnjaka čiji napadi besa znaju da potraju, uz čitav repertoar protivljenja od cviljenja do glasnog (i preglasnog, he he) plakanja.
Kada smo se okupili u Udruženje RODITELJ, prva ideja je bila da pomognemo deci, ali pre svega roditeljima. Ali, šta ako ne želi da mu se pomogne? Dokle ide naš “mandat” da to probamo, kad treba da kažemo -dosta.
Na ova pitanja lično, a i ni članovi Udruženja nemamo konačne odgovore. Jer, njih, izgleda i ne može biti univeralno, jer moramo svakog dana, za svaki slučaj da gledamo drugačije. Ali, možda i da probamo da sačuvamo to zrnce aktivizma, tu klicu ispravnog osećaja da treba na neki način sankcionisati nešto loše u okruženju. A ako su deca u pitanju, svima nama osetljiva tema, tim pre, jer oni se često ne mogu sami sačuvati.
Šta vi imate da kažete na ovu temu?
Angelina, UG RODITELJ