Toni i rokeri
/ili kako je Toni zaradio najveći honorar u karijeri/
Toni Fišer je trubač – skrimer.
Da podsetim: klasičan Big bend ima 4 trube, četiri trombona, pet saksa i ritam sekciju,
klavir, kontrabas, gitara i bubnjevi. Prvi trubač Big benda je isto što i koncert majstor u Simfonijskom orkestru. Ovo je pojednostavljeno objašnjenje, a suština je u velikoj odgovornosti onoga ko svira prvu trubu.
Nota bene.
Od naših muzičara to je bio Mile Pavlović, koji je stekao zavidnu medjunarodnu karijeru na mestu prvog trubača. Gotovo po pravilu, skrimeri nisu izraziti solisti, iako ima izuzetaka.
Toni je Britanac. Živi u Londonu u delu grada gde živi više njegovih kolega, pa taj deo grada medju sobom zovu Brass Valley.
Tonija sam upoznao u vreme kada sam bio predstavnik JRT-a u komisiji eksperata EBU- Evropske radio difuzne unije. Ovo telo je godišnje organizovalo dve manifestacije: EBU Big band i EBU džez festival.
EBU Big band se formira od muzičara iz 18 zemalja, u kojoj svaka zemlja delegira po jednog muzičara.
Negde sredinom 80-ih EBU Big band koncert je bio u Londonu. Toni je bio na mestu prvog trubaca, i na mene je ostavio sjajan utisak.
Godinu ili dve nakon toga, EBU Big bend je bio u tadašnoj Jugi, u Opatiji, kao deo festivala.
Meni je pripala čast da budem domaćin. Imao sam privilegiju da utičem na formiranje benda, pa sam od BBC-a zatražio da Toni bude na mestu prve trube. Izašli su mi u susret.
Krenule su probe koje traju četiri dana. Kao domaćini bili smo u obavezi da obezbedimo autore.
Odlučio sam da ih budu trojca, koji će biti i dirigenti na koncertu. To su bili Jože Privšek,Miljenko Prohaska, a iz Beograda Zvonimir Skerl.
Koncert je bio izvanredan, i na sledećem sastanku Komisije ocenjen je kao najbolji u poslednjih nekoliko godina.
Izvinjavam se za malo duži uvod, ali mislim da je bio potreban.
Svake večeri nakon proba sledi druženje muzičara. Ono je uvek bilo izuzetno zanimljivo.
Pa je tako jedne večeri, Toni ispričao neka od svojih iskustava.
Njegov sin je, iako otac nije bio mnogo sretan zbog toga, umesto u džez, krenuo u rokerske vode.
Napravio je grupu i sa njom krenuo sa probama. Potrajalo je to dosta dugo, a sudeći po tome što su dobili ugovor sa jednom izdavačkom kućom za snimanje albuma i dosta uspešno.
Jednog dana sin mu se obratio sa molbom, da Toni odsvira dve stvari na tom albumu,što je on prihvatio sa zadovoljstvom.
Kad je došao u studio dali su mu notni materijal.
Kaže Toni, kada sam video taj materijal, shvatio sam da sam u velikoj nevolji. Prvu od dve kompozicije mogao bih da odsviram, iako sa dosta napora.
Druga je bila na granici neodsvirljivog za trubu.
Ovo zbog toga, što rokeri kada i napišu notni materijal to čine koristeći gitaru, pri čemu ne vode računa o tehničkim mogućnostima instrumenta.
Puste prvu matricu i Toni se nekako iskobelja.
Kod druge, napravi jedan kiks, pa drugi, pa treci.
Oglasi se njegov sin iz tehnike: „Pa ćale, meni su rekli, da si ti najbolji prvi trubač u Engleskoj“.
Ni samom mu nije bilo jasno, kako je ipak uspeo da odsvira nešto, što je gotovo nedosvirljivo na trubi.
Prodje izvesno vreme, i jednog dana mu se jave iz jedne poznate američke diskografske kuće. Producent mu saopštava, da jedna svetski poznata rok grupa snima album u LA, i da bi oni želeli da Toni odsvira dve kompozicije na tom albumu.
Imajući na umu iskustvo kroz koje je prošao, nije bio voljan da da svoj pristanak na takvu ponudu. Producent nastavlja sa ubedjivanjem, ukazujući mu na sve vezano za taj angažman.
U smislu, imate prvu klasu u avionu, imate plaćen boravak u luksuznom hotelu, svi troškovi plaćeni...
Počeh da razmišljam, kaže Toni. Nisam nikada bio u LA, pa valjda ne može da bude teže od onoga kroz šta sam već prošao. I pristane.
Stiže u studio. Dočekuju ga kao zvezdu. Daju mu notni materijal.
Kada ga je pogledao, nije mogao da veruje očima. To je mogao da odsvira svaki trubač na trećoj godini Srednje muzičke škole!
Odsvira Toni to, proskita malo kroz LA, i vrati se kući.
Zove ga producent.
Idem tamo i razmišljam šta da kažem producentu. Ono što sam tamo odsvirao, u odnosu na napor koji je za to bio potreban nije vredan pomena.
Ma reći ću cifru van pameti, pa kada se čovek uhvati za glavu, reći ću dam se šalio.
I rekoh - $20.000!
Potpisao je ček smešeći se.
There is now business like show business.
PS. Pošto opet imam problema sa uplodovanjem, a ako vam je stalo do sličice,
uguglajte se sa Tony Fisher, pa cete u drugoj ponudjenoj opciji naci i njegovu fotku