U maju prošle godine moj gost na blogu bio je Marko Omčikus, istoričar umetnosti koji se bavi zaštitom kulturnog nasleđa, savetnik u Republičkom zavodu za zaštutu spomenika kulture. Tema je bila rekonstrukcija Narodnog muzeja u Beogradu.
Godinu dana kasnije, autor, prateći sve što se događa u vezi sa ovom kulturnom institucijom, ponovo piše o istoj temi.
"POSLOVI na rekonstrukciji Narodnog muzeja trenutno stoje. Od januara se čeka na iseljenje i zaposlenih i umetnina, smeštenih u depou ili već spakovanih u sanduke."
Tako počinje tekst objavljen u “Večernjim novostima”, 30. juna 2012. godine.
To trenutno otvara ozbiljno pitanje: Ko je sad taj što od januara meseca 2012. sprečava da se napravi taj potrebni korak? Je li to neki birokrata koji se naslađuje svojom moći? Ili je, možda, neki stručnjak koji ukazuje na to da ponuđena rešenja ne zadovoljavaju određene bezbednosne, klimatske i konzervatorske kriterijume? Šta god da je u pitanju, javnost ima pravo na potpunu informaciju o tome zašto se stalo. I ne samo to. Javnost stiče i legitimno pravo na pobunu. Odnosno, može da postavi ozbiljno pitanje kompetentnosti svih aktera od kojih trenutno zavisi rešenje Narodnog muzeja. Objavljeni tekst, nažalost nije fokusirao priču u tom pravcu. Sve se svodi na neku neodređenu krivnju i relativizaciju. Na – trebalo bi ovo ili ono. Čeka se ovo ili ono. Samo što nije, itd. Niko nikom ne želi da se zameri, idemo dalje u drugu deceniju čekanja. Čekanja novog januara, pa jula – da konstatujemo da od januara ništa nije urađeno.
E pa sad, meni je pukao film i želim da se zamerim. Svima! Ministrima, pomoćnicima, komisijama, novinarima, onima koje pomenem i onima koji se osete prozvanim.
Istini za volju i do sada sam se mnogima zamerio. Na primer: Za predsednika svih mogućih i nemogućih komisija Ministarstva kulture izjavio sam da je on zaista jedan od najboljig arheologa srednjeg veka, ali da nije i konzervator, bar ne kompetentan da arbitrira sudbinom nasleđa. To sam tada i argumentovao. Svestan sam da sam time možda povredio njegovu sujetu i da sam rizikovao da budem izopšten iz bilo koje situacije u kojoj bi pak moja kompetentnost mogla da bude od koristi. Ministarstvo se, nažalost, pokriva onim imenima koja imaju svoje visoke domete i visoka akademska zvanja i retoriku, ali ne i potrebna znanja i iskustva iz oblasti konzervacije i muzeologije. To, sa druge strane, daje prostor kompromiserstvu, relativizmu, i interesnom udruživanju, kao i privilegovanom statusu. Sve to proizvodi loše rezultate, koji se vešto prikrivaju, pa čak i „pozitivno“ prezentuju.
Tako sada nemamo dva muzeja u funkciji, imamo izuzetno loše stanje konzervacije kulturnog nasleđa i, gotovo sve, problematične obnove i rekonstrukcije (što je posebna tema).
U pomenutom tekstu zapazio sam jedno poređenje u izjavi Pomoćnice ministra. Kada bi ono imalo smisla u nekom drugom kontekstu, rekao bih da je volšebno zalutalo. Međutim, ne vidim da može da se stavi u bilo koji drugi kontekst.
Citiram: „Nismo osposobili ni zgradu na Trgu Republike, a već tražimo dodatni prostor za muzej. Upravo za to je dobar primer Muzej savremene umetnosti u Zagrebu. Napravili su ogromnu zgradu i sad imaju problem da je ispune sadržajem - zaključuje sagovornica”.
Ne znam na osnovu čega je “sagovornica” zaključila da Hrvati imaju problem da novu zgradu Muzeja Suvremene umjetnosti ispune sadržajem?!? Bio sam u prilici da zajedno sa “Sagovornicom” budem u tom Muzeju nekoliko dana pre zvaničnog otvaranja. Tada su još uvek neki radovi bili u toku, kako na postavci tako i na tehničkoj finalizaciji. Tom prilikom smo prošetali kroz neke prostorije koje su još uvek bile prazne. Ponovo napominjem da su tada još uvek vršene pripreme za otvaranje, te je verovatno „Sagovornici“ to davalo utisak da Muzej nije ispunjen sadržajem. Ono što mi je tada bilo jasno i sagledivo je to da su taj muzej napravili sa namerom da zadovolji višedecenijske potrebe (najmanje pedeset godina, ako ne i ceo vek). Ako još uzmemo u obzir i činjenicu da se radi o Muzeju suvremene umjetnosti, logično je pretpostaviti da će se u takvom zdanju udovoljavati složenim umetničkim projektima u vidu instalacija, performansa i multimedija. Logično je da se tako radi. Sećam se i toga da je “Sagovornica” prokomentarisala informaciju da je gradnja tog Muzeja koštala manje nego što je bio predračun za preuređenje Narodnog muzeja u Beogradu. Možda je “Sagovornici” to zvučalo nelogično, međutim, logično je da objekat koji se gradi na ledini može i manje da košta nego preuređenje postojećeg objekta.
Bilo je ideja da se gradi nova zgrada Narodnog muzeja u Beogradu i sasvim je sigurno da bi takva zgrada koštala jeftinije, zadovoljila sve savremene i buduće potrebe, ali je nažalost preovladalo drugo uverenje, koje, takođe, nažalost nije realizovano, čak ni na nivou detaljnog projekta.
Prirodno je i normalno porediti se sa drugima, pogotovu sa najsličnijima, sa onima u regionu, sa onima sa kojima smo nekada delili zajednički državni krov, i konačno sa onima sa kojima govorimo istim jezikom, bez obzira što ga različito zovemo. Međutim, koliko god možda neko želeo da drugu sredinu, vidi u nečemu ili mnogo čemu, minornijom, može itekako da se prevari. Još pritom ako to sebi i drugima ne želi da prizna, onda će i sebi i drugima da širi predrasude. To je pogotovu opasno ako to radi “Sagovornica” koja je nosilac javne funkcije.
Kulturna ponuda Zagreba, na likovnoj, galerijskoj i muzeološkoj razini, izuzetno je respektivna, a moglo bi se reći i liderska u ovom Balkanskom prostoru. Svaka osoba iz Srbije koja se bavi kulturnim i likovnim stvaralaštvom, kao i kulturnim menadzmentom, sa punim opravdanjem bi mogla i trebala, da bar četiri puta godišnje otputuje u Zagreb, jer se u tim kvartalnim periodima događaju izuzetne stvari u prezentaciji stvaralaštva od nacionalnog i međunarodnog značaja i svaki put bi u kulturnoj ponudi imao bar tri izuzetne izložbe ili prezentacije koje daju puno opravdanje za tu posetu.
Rečju, to što mi još nismo rešili pitanje Narodnog muzeja, čak ni na nivou izrade detaljnog projekta, nema mesta bilo kakvom poređenju sa muzejskim prilikama u Zagrebu. Međutim, ako želimo da se poredimo sa Zagrebom, a trebalo bi, onda tu pre svega treba obratiti pažnju na njihovu kulturnu politiku. Glupo bi bilo reći da od njih treba mnogo štošta da naučimo, jer bismo tu opet uleteli u neku demagogiju. Naša sredina ima učenih i kreativnih ljudi, ali, nažalost, nisu raspoređeni na ona mesta koja im pripadaju. Drugo, u Zagrebu, odnosno celoj Hrvatskoj, kulturnu politiku i kulturne događaje kreiraju sposobni ljudi profesionalci, koje ne smenjuje svaka nova vlast ili stranka na vlasti. Treće, njihovo Ministarstvo kulture je servis a ne neka nadređena institucija. I četvrto, ako možda i nije tačno to što sam rekao u vezi pozicije Hrvtskog ministarstva, njihova stručna služba, od nivoa pomoćnika, savetnika, državnog sekretara, zaista je stručna i, pre svega, iskusna i u njoj se ne događaju personalne promene, promenom stranke na vlasti.
To su te razlike, i nije to nešto što treba da bude za nauk, već da se tako postupa u kulturnoj politici svake države.
Ako neki u ovom izlaganju budu želeli da me tumače kako tvrdim da je naše Ministarstvo kulture nekopetentno, apsolutno su u pravu, ali ako ti isti pritom žele da me protumače da sam zlonameran, apsolutno su u krivu.
Narodni muzej je danas prioritet prioriteta, ali to ni Ministarstvu niti Vladi očigledno nije jasno. Kakvo god rešenje za Narodni muzej prihvatili, ono mora da košta. U raznim predračunima to što mora da košta, kreće se u proseku jednog šoping mola, koji po Novom Beogradu niču kao pečurke.
Vladi i Ministarstvu očigledno nije jasno da je danas pitanje Muzeja prioritetnije od pitanja pridruživanja Evropskoj Uniji. Da li preterujem? Ne! Evo dokaza: Svaka osamostaljena država, pa i Srbija, u svojim prioritetima imala je uspostavljanje nacionalnih institucija: Narodna biblioteka, Narodni muzej, Narodno pozorište, Arhiv, Filharmonija. To su materijalizovani atributi državnosti i identiteta. Bez toga država ne postoji. Isto tako, snaga države i njen ugled meri se snagom, ugledom i reprezentativnošću nacionalnih institucija kulture. Prema tome, ni pridruživanje nije moguće ili postaje krajnje problematično ako su problematične institucije kulture.
Koja god koalicija bila na vlasti, morala bi da u svom programskom dokumentu stave pod broj 1. Narodni muzej (i Muzej savremene umetnosti), a pod br. 2. Evropske integracije i. t. d.