Bila sam nedavno na gerijatrijskom odelenju Kliničko bolničkog centra Zvezdara, gde sam suočena sa nezamislivo turobnim prizorima. U poznim godinama ljudi nemaju puno izbora. Kada im pozli, njihovi najbliži obično zovu hitnu pomoć 194, a po ustanovljenoj dijagnostici, pacijenti završe na Gerijatriji. Tako je i moj ćale tamo dospeo. Smešten je na intenzivnu negu u lošem stanju, priključen na aparate, dobio je infuziju, urađene su laboratorijijske analize, obavljen mu je ultra-zvučni pregled... Stari je u poodmaklim godinama, slične krize je uspešno prebrodio nekoliko puta zadnjih godina, nismo bili previše iznenađeni, ali je prvi put dospeo na gerijatriju KBCZ. On je prevalio devedesetu, na izmaku je života, ali smo uvek bili optimistični i verovali da će se izvući. Do skoro je bio vispren i pokretan, bolesti su ga srećom dosad zaobilazile, ali je popustio pod bremenom godina u prirodnom procesu postepenog odumiranja.
Tretman bolničkog osoblja i doktora prema pacijentima na odelenju klinike je za svaku pohvalu. Međutim, enterijer odelenja je u katastrofalnom stanju i ostavlja vrlo loš, mučan utisak. Bolnice nisu vesela mesta ali bilo bi neuporedivo bolje svima u renoviranom, okrečenom i bar nečim oplemenjenom prostoru, jer su prizori sa Gerijatrije potresni. Mnogim pacijentima su dani odbrojani, a kao da se niko ne trudi da im poslednje trenutke malo ulepša ili bar olakša. Neki starci su u kritičnom stanju - nepokretni, ali većina njih su pokretni. Neki imaju oslabljen sluh i vid, ali mnogi još uvek vide dobro. Takvo okruženje nikom ne može da digne raspoloženje, ali moraju valjda da se pomire sa sudbinom i sumornim izgledom bolničkih soba i hodnika. Ispucali, oljušteni zidovi, dotrajala drvenarija i nameštaj, rasklimane stolice i sramotno mali, prepotopski televizor kao muzejski eksponat, nedvosmisleno ukazuju na državno-institucionalni nemar i socijalnu bedu. Terapija medikamentima nekad nije dovoljna.
Sa sličnim prizorima smo se susreli
na primeru Dečijeg odelenja Očne klinike Kliničkog centra Srbije. O rekonstrukciji objekta se raspravljalo u skoro svim medijima, ali ko će među svim prioritetima još i o starcima da razmišlja. Ako deca u zdravstvu ne mogu da dođu na red, šta je tek sa onima koji broje dane na izmaku života? Od starih se odustaje, od njih svi dižu ruke, pa šta bi još mogli da očekuju od države? Šta radi po tom pitanju
rukovodstvo KBC Zvezdara? Verovatno ne prolazi hodnicima koji zaudaraju na ustajalu mokraću, jer tamo starci više nisu u stanju da o higijeni vode računa. Naročito ne oni nepokretni, u pampers pelenama. A ostali se po hodnicima gegaju, nogu pred nogu, isrpljeni, raščupani, zbrčkani matorci; usporene, bezube vreće kože i kostiju, u prevelikim, iznošenim pidžamama i otrcanim papučama, dugih, zapuštenih noktiju. Rukovodstvo bolnice sigurno tuda ne prolazi često. Ni gradonačelnik tu nije svraćao odavno pa ga treba što pre pozvati u posetu, kao i poslanike parlamenta koji tu nikad nisu bili. Možda njihove starce ne dopremaju na Gerijatriju kad im se sloši, već na neko drugo, lepše i sređenije mesto, u veselijim tonovima privatnih klinika sa modernijim invalidskim kolicima na električni pogon, boljim krevetima i madracima. Ovde se neguje duh posleratnih, pedesetih godina. Starost sama po sebi nije ni lepa ni vesela, ali nadležni treba nešto da urade da bi se depresivni bolnički uslovi donekle upristojili i humanizovali. Gradski golubovi koji odomaćeno šetaju hodnicima i između bolničkih kreveta su jedini simpatični prizor koji izmamljuje osmeh, mada ni to nije u skladu sa propisima. Na zidove bih odmah postavila slike sa veselim motivima, reprodukcije i postere, što bi bilo prijatno osveženje, umesto sadašnjih, izbledelih portreta srpskih tužnih svetaca, isečenih iz starih kalendara i novina.
Stručnost medicinskog osoblja, nadzor i predusretljivost nisu sporni, već deprimirajući, sirotinjski ambijent u kojem pacijenti provode dane, nedelje, pa i mesece. Neki od njih budu zadržani na lečenju i duže od tri meseca, u zavisnosti od bolesti i tempa oporavka. Volela bih da znam kome je stalo da sumorne bolničke dane učini podnošljivijim i vedrijim? Kod mog ćaleta u sobi, tokom dva uzastopna dana preminula su dva pacijenta. Bio je svestan, gledao je kako ih odnose. To ga je demoralisalo, ali se pridigo na noge i dovoljno se oporavio da su ga otpustili posle dve nedelje. Rekao je: «Ne želim ovde da umrem, među nepoznatim starcima!» Kao da iko može odlučivati kada, kako i u čijem će društvu umreti. Kod kuće je donekle bio stabilan, ali ne zadugo.
Kad mu je prošle nedelje ponovo pozlilo, pošto smo opet zvali Hitnu zbog istih simptoma (nepravilnog rada srca, bolova u grudima i opšte psiho-fizičke slabosti), ćaleta su odvezli na drugu stranu, u Urgentni centar. Tamo je i danas. Nedelju dana traje njegovo balansiranje na tankoj niti između života i smrti. U Konorarnoj jedinici Urgentnog centra su mnogo strožija pravila nego na Gerijatriji. Posete teškim bolesnicima nisu dozvoljene. Nisu nam dozvolili da ga vidimo. Telefonom su nam posle par dana saopštili da je doživeo kliničku smrt, ali su uspeli da ga ožive i potom je priključen na veštačka pluća. Posle toga se glavna sestra smilovala i mami dozvolila pristup u njegovu sobu. Nije bio svestan ni sebe, ni svoje okoline, i sigurno mu više nije bitno gde se nalazi, jer je duhom već skliznuo u drugu dimenziju. Srećni smo što je mama uspela da se sa njim poslednji put pozdravi. Poživeće onoliko koliko mu srce bude izdržalo, a ono je sasvim istrošeno.
U celoj ovoj priči moj ćale nije bitan, koliko svi drugi koji ostaju iza njega a čeka ih ista ili slična sudbina. Ako napredak i ugled klinike nisu nikome važni, zašto niko ne vodi računa o podsticaju pozitivnih osećanja i dostojanstvu pacijenata. Osim što zdravstvu stalno fale novčana sredstava, našem društvu nedostaje empatija prema starcima. Zar ne bi bilo humano da se poslednja faza njihovog života učini lagodnijom. To nisu nikakve preterane, besne, megalomanske investicije. Sredstva su uložena u mnoge zdravstvene ustanove, za tim vapi i ovo mesto. Ne znam u kakvom su stanju gerijatrijska odelenja na drugim klinikama. Postoji li mogućnost donacija međunarodnih fondacija ako je državni budžet ispumpan? Ili će sve morati da sačeka momenat kada će se na nekog pacijenta obrušiti deo zida ili plafona? Ali čini mi se da niko nije spreman da se solidariše i investira u starost, već uporno od nje okreće glavu.