Postoje priče koje moraju biti ispričane. Jedana od takvih je i ova ... životna, kakvu samo život može da napiše. Nevidljivi otac je moj drug, koga znam više od 20 godina. Rastao je kao dete bez roditeljskog staranja, po hraniteljskim porodicima. U prvu porodicu smešten je sa nepunih jedanaest meseci života. Kao beba bio je bolešljiv, čuvan u bedi i nemaštini i zanemaren od strane roditelja, te je na jednom od lekarskih preglada pedijatar pozvao radnike Centra za socijalni rad i po hitnom postupku je hospitalizovan, a nešto kasnije izmešten iz primarne porodice.
Svoje biološke roditelje video je svega nekoliko puta u životu kao slučajne prolaznike ali se ti isti roditelji nikad nisu zvanično odrekli svog roditeljskog prava, tako da je tada dete, a sada odrastao i zreo čovek, bio lišen ne samo roditeljske brige i nege, već i mogućnosti usvojenja i nekog, uslovno rečenog, normalnog porodičnog života. Vremenom su se u životu nevidljivog oca, menjali samo hranitelji a kada je napunio deset godina, po odluci radnika Centra za soc.rad, premešten u dečje selo Miloševac.
Medjutim, razvojni put kroz hraniteljske porodice i nije toliko bitan, bitno je da je napušten od najbližih uspeo da završi srednju školu, osamostali se, zaposli, skući i oženi. Jedino što je nevidljivi otac dobio od svojih bioloških roditelja je ime, prezime i ništa više. Čak ni mogućnost da bude usvojen, da bude nečiji.
Priči ovde nije kraj. Nevidljivi otac, sada već zreo čovek po završetku školovanja, pronalazi posao, ženi se i dobija sina. Igrom sudbine ostaje bez supruge i sa svojim malim sinom živi u kući koju je dobio na korišćenje od strane Centra za soc. rad. Nakon izvesnog vremena ostaje bez posla i stalnih mesečnih prihoda. Tako, nevidljivi otac i njegov mali sin, bez igde ikog, čuvaju jedno drugo i muče muku sa životom, porodičnim zakonom i administracijom.
Kako je nevidljivi otac ujedno i samohrani roditelj, bez posla i stalnih mesečnih prihoda, ima pravo na socijalnu pomoć ali da bi ostvario ovo pravo, potrebno je prvo da tuži babu i dedu svog sina, jer ne izdržavaju unuka?! Ovde nastaje administrativni problem. Kako nevidljivi otac da traži izdražavanje svog sina od roditelja, koje i sam ne poznaje? Kako objasniti sistemu i zakonu da biološke roditelje, nevidljiv otac, ima samo na papiru, da su možda i umrli, jer im se odavno gubi svaki trag. Od kog tražiti i koga tužiti za izdržavanje?
Sivilo je preplavilo život ove porodice, a rupe u zakonu postaju sve veće, obzirom da je nevidljivi otac, bez posla, postoji pretnja Centra za socijalani rad da mu se oduzme sin i smesti u hraniteljsku porodicu!!
Pa pitam i molim za pomoć - Zar nije bolje rešenje, dati roditelju novac, umesto da mu radnici Centra prete oduzimanjem sina, zato što nema para za njegovo izdržavanje? Zar nije bolje da dete bude sa ocem koji o njemu savesno brine, nego da ga silom prilka prepusti drugima na čuvanje? Razilika između nevidljivog oca i njegovih bioloških roditelja je ogromna. On želi i hoće da se brine o svom sinu. Kako mu pomoći?