Danas posle pazara tout le Karaova (Crna dolina) se okupila u izletištu sela Čomlekči da gleda ljude koji, okupani maslinovim uljem, turaju jedni drugima ruke u kožne gaće iliti, pogađate već, pe(h)livane.
Čomlekči je selo na severoistočnom obodu pomenute doline. Pogledom je 2 km severno od našeg, prašnjavo-kamenitim putem 3 km, a asfaltom nekih 9. Za razliku od našeg, koje je osnovano nekih pedesetih prošlog veka od, silom države, naseljenih nomada, Čomlekči je staro selo u kome je pre revolucije većinsko stanovništvo bilo grčko. Ne znam da li da činjenicu da je Čomlekči zilion puta sređenije selo od našeg pripišem toj istoriji ili veoma sposobnim muhtarima (muhtar -- nešto kao predsednik mesne zajednice, lokalna "vlast" u selu), ali činjenica je da to izletište izgleda odlično (o tome da je muhtar organizovao skupljanje đubreta u selu da ne govorim -- Fu se bori za to, kako sa našim muhtarom, tako sa predsednicima opštine, od kad smo došli ovde).
Budući fudbalski teren je poslužio kao VIP parking, a obični smrtnici su parkirali svoje traktore, pikapove, luksuzne i manje luksuzne automobile pored puta i na par stotina metara udaljenom parkingu u šumi.
Kada smo poslednji put gledali pelivane pre jedno šest-sedam godina, ovde je bila samo livada, sada su izgrađene tribine, levo na fotki se nazire veštačko jezero, van fotke je dečije igralište (tobogani i te drangulije za pentranje, klackanje i ljuljanje), a celo mesto odaje prisustvo ideje kako izletište treba da izgleda uključujući i hortikulturni deo. Inače je muhtar Čomlekčija stolar i to dobar, iz njegove radionice su nam vrata u kući.
Naravno, gde god je veća koncentracija Turaka tu je i dim roštilja. Ovaj red ukazuje na to da nisu baš svi poneli svoj.
ZurNe (zašto se u nas kaže zurLa pojma nemam) i bubnjevi su takođe uvek prisutni gde god je veća koncentracija Turaka.
Pelivansko rvanje je slično rvanju slobodnim stilom s tom razlikom da su rvači prosto natopljeni maslinovim uljem i da se borba osim tušem može izgubiti ako jedan od rvača uspe drugom da svuče kısbet (čita se k'sbet) -- kožne gaće/pantalone. To se ne dešava često i cilj zavlačenja ruku u iste nije pokušaj da se one svuku. Jednostavno to je pokušaj da se protivnik uhvati za nenauljeni deo tela (ma ne taj!) ili pantalona, kako bi se napravio zahvat.
U pelivanskom rvanju postoje dve vrste kategorizacije. Prva i gledaocima važnija je zasnovana samo na takmičarskom skoru, ona ima četiri kategorije: başpehlivan bašpelivan -- nepobođeni borac (u poslednje četiri borbe), başaltıbašalt' -- gubio samo od bašpelivana, buyukorta (prevod bi bio veliki srednji) -- oni su gubili od obe prethodne kategorije i na kraju idu küçükorta kučukorta (prevod bi bio mali srednji) što su početnici. Druga kategorizacija je po težini i ima šest kategorija.
Kısbet se pravi od meke kože i to su zapravo dugačke podvezane pantalone.
Pozadi je nitnama najčešće ispisano ime glavnog sponzora pelivana, tako da budite sigurni da se ovaj čovek ne zove Jilmaz Traktor, nego će pre biti da su mu inicijali M.B. Pelivansko rvanje je oduvek bilo sponzorisani sport. Pre su ga sponzorisale age, a sada ga sponzorišu age (koje se više tako ne zovu) i imućniji ljudi. Nije mala stvar imati pelivanski turnir u mestu. Spisak sponzora ovog turnira u Čomlekčiju je čitan u pauzama između borbi, po sistemu a od kuma televizor, tako smo saznali da je Ajhan, kod koga cedimo ulje, pljunuo čitavih dve 'iljade lira (oko soma evra).
No, sponzori samih pelivana su najčešće opštine. ANK. BŞ. BLD. na... hmm, zadnjici ovog rvača je skraćenica za Ankara bujukšehir beledijesi iliti opština grada Ankare.
Početnici i/ili pelivani bez sponzora često nemaju para za kısbet.
Oni se, poput ovog borca desno na slici takmiče u platnenim gaćama/pantalonama, koje se nazivaju pırpıt (čita se p'rp't).
Ovo je bilo prvi put da vidim takvog pelivana i mogu vam reći da mi je bilo drago što je pobedio.
Pripreme, uljenje i podvezivanje. Čika sa (plastičnim) kondirom maslinovog ulja je uvek pri ruci.
Borba počinje najavom boraca i njinim nečim što bi se moglo okarakterisati kao ritualni ples. Hodaju udarajući se po butinama... ma pogledajte da ne opisujem...
Veći deo borbe protekne u ovom položaju
ili ovom...
a onda se desi nešto poput ovog
i ovog...
i kraj.
Borbe do finala se dešavaju simultano i treba izvesnog iskustva i poznavanja da bi se znalo šta i kada da se prati.
Naravno, san svakog prisutnog klinca je da bude pelivan, pa su počeli "trening" na obodu ringa.
Ono što volim kod ovakvih pučkih zabava je da su inkluzivne, što bi se na engleskom reklo people from all walks of life dolaze na njih.
I, naravno, sve se to dešava pod pogledom ćaće nacije...
Eh, umalo zaboravih Mr konferansijea. On je onako pesnički nadahnuto vodio program (zilion puta ponavljajući molitvu za pelivane), a da nijednom nije znao ime (uvek bi pitao pre najave).
*******************
Beleška na margini
Za razliku od kamila, koje se rvu samo u periodu teranja, ljudi to čine nevezano za taj zov. No, kod obe ove zabave meni se dopada da to Turci voze onako za sebe. Nema turističkog popularisanja ni u pokušaju. Ako neke turiste put nanese super, dobro došli kao i uvek i svagde, ali to je pre svega njina zabava.