Neki će ovih dana birati srednju školu ili fakultet koji će upisati. Ja sam to uradio pre nego što su ti koji danas biraju bili i rođeni.
Jednu od najbitnijih rečenica koju sam čuo a vezana je za posao, rekla je moja stara i iskusna koleginica, žena pred penzijom. „Čovek pola života provede na poslu ako ne računamo vreme koje spava. NIje svejedno kako će mu to vreme proći.“ Da sam ovu rečenicu čuo na vreme, možda bih preciznije ciljao na izbor budućeg zanimanja.
Davno je bilo kad sam završio školu. Višu elektrotehničku. Prešao sa fakulteta, jer vreme neće da čeka dok ja „doktoriram svaki predmet“ pre nego što ga položim (ovo mi je rekla koleginica sa kojom sam upisao studije, ali koja je završila započeto). Sa mehatronike, skliznuo sam na inženjera za energetiku.
Moje školovanje inače je teklo vrlo čudno: posle osnovne škole hteo sam da upišem smer za radio tehničara (srednja tehnička škola), ali je trebalo da se preselim u Kraljevo. NIje mi se putovalo. Onda sam hteo - opet je ispalo da je tehnička škola - da upišem smer za automatiku. Nije ga bilo u Čačku te godine. Otvoren je sledeće, ali ko će znati unapred, a i ako sazna, ko da čeka godinu dana besposlen. U srednjoj školi to se obično ne radi. Zato sam postao gimnazijalac; od struke koju sam stekao, na upisu mi je zvonilo u glavi: matematičko-programerski saradnik.
Zanimalo me puno stvari, pa je prostor za „plivanje“ bio širok. Pitanje je samo koliko bih se udaljilo od onoga što zaista hoću. Računao sam da ću moći da očuvam svoje bazično interesovanje za tehniku, računare, elektroniku ako upišem to što sam upisao. Sa fakultetom, mislio sam, biće lakše. Što se izbora tiče. Kasnije studiranje mehtaronike je opet bilo „tu negde od već-toga-negde“ - skretanje od skretanja. Bez skretanja, završio bih na beogradskom ETF-u, na elektronici. Falilo je bodova.
Sećam se da sam rekao: „Ovo ću da studiram (jer nešto moram), a ovo ću usputno“. Moje, kako gore već rekoh, vrlo studiozno studiranje, međutim, nije davalo vremena za „usputnost“. Od obaveza na studijama i van njih jedva da se stiglo blo šta drugo. A i nisam baš samo učio (...). Kraj studija sam dočekao „sa dušom u nosu“ - knjiga mi nije padala na pamet dok se dobro nisam ohladio.
„This is no college, this is life“ (jedna od meni omiljenih Alfovih replika)
Kad sam se ohladio zatekao me surovi neoliberalni kapitalizam. Istina je da ni pre rata, ni tokom devedesetih da sam imao 31 godinu ne bih mogao da upišem ništa, a da me finansira država - ali i mlađi od mene, oni koji sad tek upisuju fakultet, su u bezmalo istom položaju kao ja, ako se ne dohvate budžeta. Za bilo čije uslove, današnje studiranje bez pomoći države skoro da je neizvodljivo. Naravno, savremena, neoliberalno priučena (i zbog toga, ili uprkos tome) surova Srbija nudi „rešenje“: podignite kredit na deset godina da biste studirali četiri godine. Da, ako bih znao da ću se zaposliti odmah, da ne mora neko drugi da otplaćuje moje školovanje.
Šta vredi što imam jaku želju za učenjem, kad je to za moje uslove skupo? Logično pitanje onih koji čitaju bi verovatno bilo: zašto ne pokušaš učenje u solo aranžmanu? Kupiš knjigu, sedneš i učiš. Tako zaista i jesam zamišljao to svoje usput. NIje mi padalo na pamet da razmišljam o prednosti „školskih okova“ kad se radi o dinamici savladavanja gradiva...
„...što je škola zgodna...“
Nema boljeg i lakšeg učenja od učenja u školi. Nije bitna forma: da li se radi o kursu ili klasičnoj škloli - škola vas disciplinuje (organizuje), kanališe (da ne lutate u potrazi za znanjem), skrene vam pažnju na prave stvari koje vam pruža na jednom mestu. Uz to, ako ste u sistemu redovnog školovanja, sve dobijete besplatno.
A kako, za razliku od škole, izgleda sam-svoj-đak? Rešim, na primer, da naučim jednu oblast. Na internetu, ako budem imao sreće, naći ću literaturu u jednom komadu. Odštampaću, ako imam na čemu. Sledi učenje. Ako sam disciplinovan (što je, ipak, malo teže ako je u sopstvenoj režiji, mada nije neizvodljivo), može mi se desiti da nešto ne razumem. Koga pitati? Guglati po forumima? Uz dužno poštovanje ovog oblika komunikacije, forumsko znanje nije pouzdano, jer ga ne pišu uvek oni koji znaju. Da ne govorim da ima foruma gde su jednostavno gluvi za ono što ih pitate.
Nešto brži sistem je kupiti knjigu. Ako postoji knjiga. Međutim, knjiga je, kao i svaki udžbenik, detaljna, nesvedena i, što je opet bitno, ne daje dodatna objašnjenja.
Zakaže li bilo koji od svih ako iz prethodna tri pasusa - zakovani ste, vaše će obrazovanje postati priča bez kraja.
E zbog toga - škola. U školi ćete dobiti pripremljeno, sažeto, potkrepljeno primerima znanje u pravilnim dozama, i posebno ono pitanje koje pamtim od moje pokojne razredne. „Jel-ima-nešto-nejasno?“
A ko sam ja da...?
Tokom studentskih dana video sam da najviše saveta daju propali studenti - oni za koje ne znamo da li oni dave studije ili studije dave njih. Pretpostavljam da bi neko i mene mogao da svrsta u tu grupu i da bi mi podosta priče trebalo da dokažem da to nisam. Međutim, osećam kisele ne-smaraj-me osmehe na licima svojih slušalaca, ako krenem sa ovom pričom. A stvarno ne bi bilo loše da što preciznije odaberu i da se što grčevitije bore za svoj izbor, da bi im bilo što besplatnije, jer će lakše spremiti prijemni za ono što vole i kad od nauke zapreti da izađe na nos od nezanimljivosti, umora, demotivacije, ono poslednje što sistem drži da se ne raspadne je osećaj da je to što učiš ustvari ono što voliš.