Iz štampe je izašlo treće izdanje izdanje knjige „Ale i bauci“ A. Peragraša (izdavač Dosije studio). Kao što je već rečeno u prvom delu, u pitanju je reprint posebnog primerka drugog izdanja (2002) koji je slučajno pronađen, pre nekoliko godina u lagumima beogradske tvrđave i koji je po svemu sudeći pripadao jednom vampiru! U prilogu fotografija vampirovog boravišta, mesto nalaza knjige. Uz saglasnost A. Peragraša, ekskluzivno prenosim drugi deo donekle skraćenog predgovora:
Posle Češkog Krumlova Feldu se ponovo grubi trag. Ne znamo šta je radio i gde je bio gotovo četrdeset godina. Krajem XVIII i početkom XIX veka je boravio u Veneciji, Istri i Trstu. O tome nam svedoče uzgredne zabeleške iz „Ala i bauka“. Godine 1782. je u Veneciji, u Kanaređu, u Palati Lece (danas poznatoj kao Lezze-Longhena) i posebno napominje da je nekoliko letnjih meseci tu proveo u sobi iznad „alhemičarskog reljefa“, gde je upoznao avet.
Spominjanje alhemije privlači pažnju, pošto je poznato da je i Češki Krumlov, uz Prag, vekovima slovio za alhemičarsku Meku. Da li se Feld u svojim „izgubljenim godinama“ posvetio alhemiji u Krumlovu, Pragu ili Veneciji? Nemamo dovoljno podataka da bismo izvodili takve primamljive zaključke. U Istri, blizu Grožnjana (Grisignana) u avgustu 1792. nevoljno prisustvuje hajci na lesnika i pronalazi pramen njegovog runa, koji brižljivo čuva više od dvesta godina). Takođe se s posebnom pažnjom odnosi prema, očigledno važnoj i dragoj uspomeni, presovanom cvetu s etiketom i natpisom „Triest 1800“. Znamo da je 1828. (kratko?) boravio u Mačvi, gde je u okolini Debrca video posavsko-tamnavskog orolava, a da je najkasnije 1830. živeo u Zemunu.
Iz Feldovih komentara možemo zaključiti da je u Zemunu boravio i pre 1830. Sam veli da je pre 1830. stanovao je u kući svog prijatelja (vampira), Tihomira Dž. Hadži-Raspopovića (tačnije Hadžiraspopovića). Tihomira je verovatno upoznao u Trstu, gde je bogata trgovačka porodica Hadžiraspopović imala poslovne interese (prodaja svinja i kože). Tika (kako ga Feld zove) Hadžiraspopović posedovao je kuće u Trstu, Zemunu, Šidu i Smederevu. S Tihomirom je Kostantin od 1825. do 1827. putovao po Srbiji, koja se pod Milošem, posle Drugog srpskog ustanka, tek uspravljala na klecave i nesigurne noge. Do nas su doprli samo slabašni odjeci surove šale koju su njih dvojica, u manastiru Klisura, priredili Joakimu Vujiću i koga su tom prilikom toliko isprepadali da se on godima nije oporavio. Tihomir se posle njihovog momačkog urnebesnog putešestvija oženio i skrasio, prvo u Zemunu, a kasnije u Smederevu. Konstantin je, izgleda, neko vreme živeo u Tihomirovoj kući (s njegovom porodicom – što naziva „najsrećnijim trenucima svog života) sve do februara 1830, kada se desio neki „incident“ zbog koga je morao da beži iz Zemuna. Prvi pokušaj bekstva je bio neuspešan, a Konstantin se spasao samo zahvaljujući dunavskom demonu. Potom se mesec dana krio u podrumu jedne kuće, blizu čuvene zemunske krčme „Kod belog medveda“, pa se krišom prebacio u Beograd. Ne znamo kakav je incident bio u pitanju? Verovatno je Feld bio raskrinkan kao vampir, a krio se u podrumu da bi odvratio sumnju od Tihomira i njegove porodice.
Izgleda da nakon dolaska u Beograd, s proleća 1830, Konstantin fon Feld više nije mnogo putovao van Srbije, ili da takva putovanja nije beležio. Doduše, znamo da je u januaru 1836. bio u Minhenu, gde je upoznao opunomoćenog izaslanika Sultana od Kilve na bavarskom dvoru, poznatog drekavca, Zulfikara Mastroanastasisa, koga je čak, kako rekosmo i nacrtao. Novembra 1843, negde na Dunavu, na parobrodu „Argo“ engleski akvarelista Godfri Vinje portretiše Felda, koji putuje s ustavobraniteljima Tomom Vučićem-Perišićem i Avramom Petronijevićem. Nema podataka da li je s dvojicom izgnanih ustavobranitelja putovao sve do Carigrada, što je bilo njihovo i Vinjevo odredište. Dve godine docnije, 1845. naš vampir je neko vreme boravio u golubačkoj tvrđavi, gde je video aždajine kosti i dokopao se jednog njenog kičmenog pršljena.
Konstantin fon Feld je, s vremenom, sve manje putovao. Na jedini malo duži put odlučio se u avgustu 1894, kada je otišao u Sarajevo, gde je – kako sam veli – upoznao „kulinarsku vešticu. Valja imati u vidu da je u avgustu 1894. u Sarajevu održan „Međunarodni kongres arheologa i antropologa“, na kome je učestvovao krem tadašnje evropske nauke. Možda je baron Feld odlučio da prisustvuje kongresu kako bi upoznao čuvenog Firhova (Rudolf Virchow), čijem se radu o histologiji vampirskog tkiva divio?
Između dva rata (Prvog i Drugog svetskog), živeo je u Beogradu, što znamo na osnovu njegovih komentara o punačkoj vili iz staklorezačke radnje, kao i o erotskoj slici raskalašnog vampirskog para. Babarogu (koju je prepoznao kao „čuvenu Baba Cvetu“) video je 1923. u okolini Uba. Drugi svetski rat je proveo negde u Srbiji (verovatno u Beogradu), ako je suditi po isečcima iz ratnih brojeva „Novog Vremena“. Poslednje njegovo putovanje za koje znamo je ono iz 1952, kada je u Zaječaru naleteo na bedu i na njeno seme. Reklo bi se da je seme bede tada zaista palo na našeg Konstantina. O njemu saznajemo samo još da je 1964. na nekom tajanstvenom mestu u Beogradu drugovao s jednim jablanom, te da je 1971, takođe u Beogradu, upoznao „otrovnu vešticu“. Posredni dokazi rečito govore o njegovom izuzetno teškom materijalnom stanju. Piše razvaljenom pisaćom mašinom na otpacima odbačenog papira, sakuplja stare novine, a o stanju Feldove imovine svedoči i njegovo čitavo pokućstvo - dronjavo ćebe i probušeni dušek pronađeni u Barutani. Drugačiji od svih, osiromašen, marginalizovan i usamljen, Konstantin fon Feld – nekada gordi austrijski baron i oficir, koji se s lakoćom kretao po evropskim dvorovima i salonima – danas se očigledno utopio u sivu masu društveno nevidljivih, odbačenih i ubogih beogradskih beskućnika.
O Feldovom privatnom životu ne znamo gotovo ništa. Da li se ženio, ko su mu (osim Hadžiraspopovića) bili prijatelji? Ima li dece i naslednika? Pažnju privlači kratka poruka bez datuma, napisana rukom na kraju njegovog primerka „Ala i bauka“: „Za Anahit: ne brini, vratiću se! C.“ Kome se to Feld obraća i kome poručuje da ne brine? Ime Anahit (jermensko žensko ime), napisano je jermenskim alfabetom! U pitanju je još jedna od zagonetki na koje, u ovom trenutku, nemamo odgovor.
Osim ulubljene pisaće mašine, Feldove jedine imovine, druga dragocenost koju je posedovao, igrom slučaja mu je oduzeta: njegov primerak „Ala i bauka“ s komentarima i dopunama! Ta knjiga mu je bila lični spomenar i ispovednik, dnevnik i svojevrsni herbarijum sećanja, te mu bez sumnje nedostaje. Nadam se da će naše fototipsko izdanje naći put do Konstantina fon Felda i privremeno mu poslužiti, dok jednog dana ne povrati svoj original. S druge strane, ovaj reprint čitaocima pruža uvid, ne samo u neobična bića Balkana, već i u zanimljivu, bogatu i potresnu ličnu istoriju Konstantina fon Felda, „vampira beogradske tvrđave“. Istoriju, koja se ni danas, posle 323 godine, nije završila…