Moj gost autor je verauskokovic.
Evo kako se ukratko predstavila.
Zovem se Vera Uskoković. Preležala sam dečiju paralizu tako da za kretanje koristim invalidska kolica. Diplomirana sam matematičarka, radim kao database administratorka i do skora sam mislila da nemam šta da pišem i govorim o invaliditetu, životu, ljubavi, no setila sam se rečenice "Nista o nama bez nas!!" i pomislila da možda mogu da objasnim kako je to biti osoba sa invaliditetom, možda nekoga ohrabrim ili motivišem.
PORODICA
Na letu za Frankfurt, sa čijeg aerodroma sada i pišem čekajući sledeći let za Kopenhagen, bilo je tri osobe u invalidskim kolicima. Kada nas je ljubazno osoblje na aerodromu zamolilo da sačekamo, čula sam komentar gospođe u invalidskim kolicima: „Kao da imamo izbora, možemo samo da čekamo!“ Da li su osobe sa invaliditetom pasivni posmatrači društva, života? Imaju li / imamo li izbora? Da li samo čekaju i očekuju pomoć?
A kako je zapravo biti osoba sa invaliditetom? Vidljivim, fizičkim invaliditetom.
Kada mi je bilo tri godine, preležala sam dečiju paralizu i prestala da hodam. Nehodanje, od tada moje prirodno stanje, nemam sa čim da uporedim, ne sećam se prethodnog iskustva. Nisam birala da budem osoba sa invaliditetom, to se dogodilo i to sam prihvatila. Moje novo stanje prihvatili su i roditelji i neprestano, nesebično me podržavali. Imali su i jasan cilj: Deci se mora pružiti adekvatno obrazovanje.
Bez teorijskog znanja o inkluzivnom obrazovanju, intuitivno počeli su da primenjuju njegove principe. Iz ruralnog sela, u kom sam rođena i do čije četvorogodišnje škole se nije moglo doći invalidskim kolicima, moji roditelji su se preselili u varošicu. U Osnovnoj školi, od prvog do trećeg razreda, moja učionica je bila na spratu, jer učiteljica nije volela prizemlje. Kada sam krenula u gimnaziju, mama je prestala da radi da bi mogla da me vozu u obližnji grad. Zbog studija, porodica se podelila, mama, sestre i ja smo se preselile u Beograd, tata zbog posla nije mogao. Na fakultetu, mama me je svakodnevno nosila od četvrtog do petog sprata jer nije postojao lift, a vežbe i predavanja su bili na petom spratu.
Neki bi rekli da su se moji roditelji žrtvovali, a oni su mi pomagali. Oni nikada nisu pravili razliku izmedju mene i mojih sestara. Imali su iste zahteve i očekivanja. To prihvatanje mog invaliditeta i tu lakoću pomaganja su preneli na moje sestre, braću od tetke, na moje drugove, drugarice. Kasnije se to samo širilo na zetove i kolege, na decu.
Tako sada imamo mene, kćerku, sestru, tetku, drugaricu, diplomiranu matematičarku, database administratorku , koja je puna ljubavi, srećna, vesela, nasmejana, otvorena, društvena, šarmantna, ponekad namćorasta, brzopleta, gruba, hladna, tužna. U stvari, to je osoba od krvi i mesa sa vrlinama i manama. Da hoda, ne zna da li bi na bilo koji način bila drugačija.
Obrazovanje, za koje mislim da je najvažnije od svega i koje podrazumeva da deca sa i deca bez invaliditeta pohađaju iste škole, moguće je samo uz podršku roditelja i porodice, a društvo je tu da pruži podršku porodici.
STEPENICE
"Juče sam bio pametan. Stoga sam želeo menjati svet.
Danas sam mudar. Stoga menjam sebe."
(Sri Chinmoy)
Verovatno niste razmišljali o tome da je svet oko nas prilagodjen ljudima koji hodaju. Zamislite da krenete nekuda, hodate i odjednom naidjete na zid visok dva metra, a vaš cilj je sa druge strane zida. Svaki stepenik i ivičnjak je takav zid za ljude koji se kreću pomoću invalidskih kolica. Ono što sam vremenom naučila je da kada su u pitanju ivičnjaci i manji broj stepenika uvek postoji rešenje: alternativni put ili šarm. Uz osmeh, ljubazno pitam: “Izvinite, da li možete da mi pomognete?” I odgovor je uvek “Da”.
Sećam se vremena kada sam osećala strah i zebnju gde god da krenem. Nigde nisam volela da idem sama, bez ljudi koje baš dobro poznajem. Već unapred, pre nego što bih krenela razmišljala sam o tome koliko stepenika će da me dočeka i koga ću da pitam za pomoć. Moj želudac je patio a mozak je nabrajao: pet stepenika, deset stepenika, vijugave stepenice, strme stepenice, betonske, drvene, kamene. Ne možete ni da zamislite koliko različitih vrsta stepenica i prepreka je bilo u mojoj glavi. Sumnjam da je bilo koji arhitekta mogao da zamisli tu raznolikost stepeništa.
U najvećem broju slučajeva me baš to i dečekivalo. Zgrade sa stepenicama koje nisam znala kako da savladam. Želela sam da promenim svet, da promenim druge, da pobegnem iz Srbije. Mislila sam da ja nemam šta da menjam kod sebe i da ne mogu ništa da uradim. Da svet treba i mora da se prilagodjava meni.
Vremenom su se stvari promenile. Ne znam da li je to zbog toga što svake godine po neka nova ustanova i zgrada postanu dostupne, što su ivičnjaci u Beogradu spušteni ili se samo moj fokus promenio. Sada znam da skoro svuda mogu da udjem. Kada vidim stepenice više ne vidim neprijatelja. U mojoj glavi se pojavi misao šta je alternativa, gde je zaobilazni put? Sigurno postoji, samo ga ne vidim. Obično tako i bude, alternativni put se pojavi, a ako i nema altrenativnog puta, šarm me nikada ne napušta i rečenica: “Izvinite, da li možete da mi pomognete?” otvara sva vrata i ruši sve stepenice.
Nekada sam mislila da ja nemam pravo da od drugih tražim pomoć. Mislila sam da je nehodanje moj problem i problem moje porodice. Uvek je bilo u redu da ja drugima pomažem ali zašto bi meni neko pomagao. A zapravo, zašto uskraćivati drugima mogućnost da učine nešto dobro i pomognu, meni ili nekom drugom?