Karl Hajnrih Marks već dugo ne visi po zidovima učionica srpskih škola. Novi sveci danas krase te oronule zidove, ali oni koje smo naizgled odbacili još dugo će živeti u jungovskim arhetipima srpskog bića.
Dobri stari Marks svet je video kao borbu neprestanu između tlačitelja i potlačenih. Tlačiteljem je bivao onaj koji je u svojim rukama držao "sredstva za proizvodnju", a potlačeni je koru hleba morao da zaradi kod svog tlačitelja - u osvit civilizacije kao rob, kasnije kao kmet i, konačno, kao radnik. Podela jasna i jednostavna. Srce lako bira stranu.
Stvari se, međutim, prilično komplikuju u postpetooktobarskoj Srbiji, i bogami bi se nad savremenom srpskom klasnom podelom itekako zamislili i Karl Hajnrih Marks i drugar mu Fridrih Engels. Ko bi danas bili oni sužnji iz Internacionale Potjeove? Ko čini to bezbrojno roblje, a ko tiranstvo starog sveta kojem će skoro doći kraj?
Brkić u svom sada već čuvenom tekstu "Propast reformi", kao vladajuću klasu srpskog društva označava "rentijere". Ko su po Brkiću rentijeri?
"Rentijera, odnosno klijentele ima danas u raznim društvenim grupama i slojevima, a rođeni su davno kao paraziti u socijalizmu, odrastali pod okriljem populizma i školovali se uz državni intervencionizam.
Najreprezentativniji primerak srpskog rentijera/klijenta je onaj deo radničke klase koji je intravenozno konektovan na državu kao poslodavca - u svemu je zaštićen od vremena Josipa Broza i samoupravljanja do današnjih zagovornika očuvanja propalih preduzeća u restrukturiranju".
Tako je govorio Brkić. A onda je, na sam pomen “radništva” krenula rafalna paljba salonske levice širom mrežja. Ustalo se u odbranu sužanjstva državnog, pesma pesmu stiže, uz poklič, sve moralan do pravednog korača protiv tiranina Brkića i pošasti imerijalističkog neoliberalizma koji se uvek tu negde zgodno nađe za poneti.
Zašto levica salonska? Zato što priča tako da zvuči lepo, ne sagledavši malo dublje Brkićeve reči jer onda izlazimo iz kategorija crno - belo, sužanj - tiranin, bahati gazda - jadni radnik. Moralno škakljiva stvar. Zašto rizikovati.
Otkud, elem, radništvo državnih firmi međ "rentijerima"? Naime, sasvim slučajno. Kolateralna greška. Nuspojava.
U vreme čuvene kohabitacije Koštunica-Tadić, i duge, preduge vladavine ekonomske misli Mlađana Dinkića formiran je savremeni srpski društveni sistem. Vreme je bilo idealno. Privatizacija u punom jeku. Pare stižu sa svih strana, deo se podeli međ političkom elitom, deo ide prijateljskim tajkunima, deo nižim partijskim ešalonima svih koalicionih partnera, a ostatak u penzije i plate. Potrošnja raste, privatni sektor cveta. Dinar nikad jači. Cele brigade partijskih vojnika se smeštaju u sve grane vlasti po dubini, visini i širini. Kad nestane radnih mesta, izmisle se nova –sve do alanfordovske Agencije za pomorske nesreće. Broj takvih agencija, sigurnih kuća partijskih lezilebovića, uskoro je postao trocifren. Jednom rečju - raj. U cilju obezbeđivanja glasova, uzgajanja podaničko-poslušničkog mentaliteta i partijske kontrole, propala državna preduzeća koja bi po svakoj logici davno bila u stečaju, a zaposleni na socijalnoj pomoći dok ne nađu novi posao, bivaju izdržavana od narodnog novca u visini od, saznajemo ovih dana, devetsto miliona evra godišnje.I tako već deset godina. Javna preduzeća, najčešće monopolistička, od prekomernog broja zaposlenih, partijskog isisavanja novca, opšteg arčenja i krađe, bivaju dovedena na ivicu stečaja i takođe dotirana iz budžeta. Stvoren je jedan konglomerat sa neverovanih sedamsto pedeset hiljada zaposlenih koji direktno zavise od budžeta kojim, na samom vrhu piramide, upravljaju stranke. Svaka od stranaka je deo tog sistema. Biti opozicija u datom trenutku ne znači ništa drugo do nemati pristup budžetskom novcu. Kada se, posle izbora, na vlast dođe, sistem se ne menja, iako je njegova neodrživost i pogubnost po budućnost ove zemlje sasvim jasna, već koristi za ciljeve bogaćenja i stvaranja udobnog života članova stranke, neprestano unapređuje.i cementira.
Kako je državni konlgomerat rastao, tako je postajao sve skuplji. Kako obezbediti stabilne prihode za udoban život stranačkih armija smeštenih širom sistema? Sve većim porezima privatnom sektoru i pozajmljivanjem novca iz inostranstva. To su jedina dva realna izvora para. Sve drugo je raspodela i presipanje. Istovremeno, zakonima stanje treba zamrznuti dok god je to moguće, odnosno, dok se ceo sistem u nekom trenutku konačno ne uruši. Zakoni se prave po meri partija i konlomerata, ne društva. Zakoni su ta nova Marksova “sredstva za proizvodnju”. Uzmimo za primer postojeći Zakon o radu. Kad se pročita, jasno je da to nije zakon, već biblija parazitizma. Pisan je isključivo u cilju obezbeđivanja doživotnih radnih mesta partijskim armijama po državnim institucijama I preduzećima. Prava radnika su veća nego u vreme dekadencije samoupravne Jugoslavije. Radniku je gotovo nemoguće dati otkaz iz bilo kog razloga, a ako se to ipak uradi, penali koštaju pravo malo bogatstvo. Procedure otpuštanja su takve da ih nije moguće ispoštovati, pa se partijskom ćati – radniku državne uprave, u slučaju otkaza, daje mogućnost da poslodavca zbog proceduralne greške tuži i posle godinu ili dve sigurno dobija 18 plata i pripadajućih poreza uz povratak na radno mesto. Deo zakona koji se odnosi na raskid ugovora o radu od strane radnika ima samo jedan član. Narednih pet se bavi zaštitom radnika od otkaza ugovora o radu od strane poslodavca. Tu su i godišnji odmori od nekoliko nedelja leti u komadu i ostatak zimi pride o čemu se poslodavac ima dogovoriti s radnikom mesecima ranije, pa mogućnost višegodišnjih bolovanja, tu su čak i obaveze poslodavca da plaća sahrane članovima radnikove uže porodice, jedan zaista neverovatan splet besmislica pred kojim bi se i vlada socijalističke Severne Koreje postidela.
Kada je poslodavac država Srbija, sve je lako. Sva zakonski utvrđena prava se plaćaju iz budžeta, dakle, od narodnog novca. Nikakav problem da se na bolovanje ide svaki čas, narod plaća. Platiće narod i zamenu dok je g. državni radnik na tromesečnom bolovanju. Narod će platiti I više od mesec dana godišnjih odmora svakom državnom radniku. Platiće mu i dvadeset plata kao otpremninu ako mu se nekim čudom desi otkaz. Porezi i doprinosi na plate 63%, pa šta, sve to plaća narod, koga briga, mogu da budu i 80, partijski ćata iz upravnog odbora to sigurno ne plaća iz svog džepa koji mu je takođe narod napunio.
Problem sa zakonima je što se odnose na sve. Šta ako niste državni zaposlenik, šta ako nemate pristup budžetskoj sisi, šta ako ste poslodavac ili radnik preduzeća koji živi isključivo od novca koji stekne sopstvenom proizvodnjom I prodajom? Šta ako nemate novca za sva ova prava? Šta raditi ako vam je država, kako bi svojim zaposlenima obezbedila prava i novac, uvela stotinjak poreza, taksi, dažbina, vidljivih I nevidljivih, kako ispoštovati sve ove sulude zakone? Kad porezi privatnom sektoru rastu, plate zaposlenih padaju. Sada su duplo niže od državnih. Kada zapošljavanje postane preskupo, a otpuštanje samo jednog radnika preti da odvede u stečaj malo preduzeće jer ne može da ispoštuje sva ta mala bogatstva zakonom propisanih otpremnina, više nećete zapošljavati. A ako baš morate, nikako “za stalno”, isključivo na određeno vreme. Zapošljavanje ne samo da je zaustavljeno, već je za svega par godina trista hiljada ljudi u privatnom sektoru ostalo bez posla. Ovih preostalih nema dovoljno za dvomesečne godišnje odmore i tromesečna bolovanja plaćena punim platama i još njihove zamene pride.
I tako smo dobili dve klase zaposlenih u Srbiji. Jedna, zaštićena doživotno svim mogućim i nemogućim pravima, i druga koja nema pristup ni novcu ni pravima. Prva zakonima i uredbama živi od para koji radom stvori ova druga. Jednoj novac stiže sigurno svakog prvog u mesecu, drugoj kada ima para za plate. Jedna ima pristupe zdravstvenom sistemu, druga nema overene knjižice jer nije bilo para za poreze i doprinose, morala je prvo da plati poreze prvima. Preduzeća povlašćene klase ne mogu otići u stečaj, ma koliko se arčilo i kralo, druga nestaju preko noći. Čak i banke različito tretiraju pripadnike ovih klasa kad im se obrate za kredit. Jednima potpuna sigurnost, drugima otkaz i propast vise nad glavom svaki božji dan. Jedni dogovaraju u januaru tronedeljna letovanja, drugi zalažu imovinu da bi porodica imala od čega da živi. Prvi na bolovanja čim se zakašlju, drugi se u strahu izvinjavaju kolegama zbog dva tri dana nedolaska na posao usled temperatura od 39 stepeni.
I kada se desi neki incident u sistemu, pa propustom partija na vlast dode neko ko pokuša da privede realnosti zakone, kao što je slučaj sa ovim zakonom o radu, digne se državna kuka i motika. Sindikalne vođe iz službenih audija arlauču o ropstvu, imperijalističkom “neoliberalizmu” (to je ono što je za vakta Miloševića bio “novi svetski poredak” ), partijski tabloidi kreću sa poslovičnim provlačenjem kroz blato svakog ko se drzne da naruši udobnost konglomerata, ceo sistem krene svim silama da brani svoj povlašćeni položaj i život od tuđeg rada.
Zato, drugovi internet salonski levičari, Brkić govori o rentijerima. Dve su klase u Srbiji. Jedna živi na račun druge. A demarkaciona linija nisu “sredstva za proizvodnju”, već pripadnost sistemu koje su partije stvorile u postpetooktobarskoj Srbiji.
Taj sistem nije održiv. On se mora promeniti čim pre, u šta lično ne verujem. Jer je privlačan svakom ko mu ima pristup. Svaka ideja o reformi pada u vodu kad se dođe u poziciju da se od stvorenog sitema živi. On će se jednostavno sam od sebe urušiti. Jer novca za otimanje neće biti dovoljno, niti će biti narodne srebrine za prodaju, a šeici iz lampe žive samo u bajkama.