11. Beogradski festival igre doneo je vrhunsku igranku. Doneo je duh i vrednosti velikih svetskih prestonica u Srbiju, istovremeno dobacujući daleko, sve do onih sredina gde se kultura i umetnost visoko cene. Ponosna, jesam. Umorna, još više. I nekako tužna, jer odlazi igra iz našeg malog grada...
Preko 17.500 hiljada posetilaca uzivalo je u predstavama.. Preko 17.500 hiljada nekih finih ljudi, građanstva koje se teško sreće na ulici. Neverovatna brojka za Srbiju, u kojoj su jedine žive legende sportisti, pa se po njima nazivaju ulice i avioni... Gde umetnici postaju vazni tek kada odu ili nestanu. Gde umetnost odumire, usled teške i duge nebrige. Gde istorija počinje juče.
Doneo je ovaj festival neke nove plesne forme, velike koreografe, trupe, razne rukopise...i neverovatnu moć ljudskog tela da ispriča priču. Doneo je i neprospavane noći, brige i stres usled kašnjenja finansijske podrške, usled nevolja u dopremanju scenografije i mašina za maglu iz Čikaga, usled štrajka pilota jedne velike svetske avio kompanije koja je bezmalo ugrozila predstavu Akrama Kana, usled manjka scenskih radnika u našim teatrima gde se po partijskoj liniji zapošljavaju eksperti iz oblasti marketinga, odnosa sa javnošću i protokola, ali ne i radnici bez kojih predstave ne mogu da se realizuju... Iz levog ćoška, ali uvek budni, bili su i ovoga puta oni koji tradicionalno sapliću, ometaju, ne daju da se desi, pomeri, vidi... Oni koji bi Beograd hteli da svedu na minijaturu svojih malih avlija, onih u kojima se beskonačno može ispijati kafa, i još duže ogovarati komšiluk.... Desilo se i to da je jedna mala ljudska prilika htela da postane važna, naredivši izbacivanje scenografije grčkog koreografa Andonisa Fonjadakisa, iz jednog privatnog teatra... Kaže, nismo se dogovorili da kutije sačekaju premijeru, već smo trebali pod noć da ih nosimo kući i donesemo sutra ujutro...
Baš ta premijera, ali i nastup Velikog kanadskog baleta iz Montreala, doneli su Beogradu 57 regiostrovanih inostranih kritičara, novinara, direktora festivala i pozorišta. Među njima je bilo i predstavnika onih čije domete nisam smela ni da sanjam da možemo dosegnuti, a kamoli prestići... Bilo bi tek bahato da sam pomislila da će oni dolaziti ovde kako bi gledali predstave i ugovarali nastupe trupa koje nudi festival igre u nekom tamo Beogradu, gde do pre par godina ni jedna ozbiljna baletska ili plesna kompanija nije želela, ili imala interesa da svrati.... Ti naši gosti, nikada neće saznati da smo se do poslednjeg momenta borili da nabacimo temperaturu u ledenoj sali Centra Sava, dok su kanadski igrači želeli da odustanu od igranja, ili da smo krijumčarili scenografiju grčke trupe kako bi prenoćila u vlažnom magacinu iza scene... I nikada ne bi poverovali da se ovaj po naslovu i geografiji - beogradski događaj, dogodio bez unapred definisane podrške Beograda, i da strpljivo čeka na odluku gradske komisije o dodeli sredstava za 2014. godinu... Dve preslatke direktorke festivala, od kojih je jedan Kuopio iz Helsinkija, a drugi Bijenale igre iz Liona, tek pričaju o podršci i strategiji svojih gradova za 2016. godinu, dok Beograd već hrabro planira svoju umetničku ponudu za 2014. Naša komisija zaseda posle praznika. Kog, ne znamo...
Kada mene ili ovaj moj mali plesni eksperiment, koji je zaista dosegao svetske okvire, uporede se najsrećnijim vremenima Bitefa, ja samo slegnem ramenima. Hvala lepo, rekla bih. Zanimljivo je čuti da je jedan privatan festival umetničke igre, mnogo egzotičnije forme od dramskog teatra, naročito u delu sveta koji se zove Srbija ili Balkan, onaj koji funkcioniše bez kancelarije, sa svega 2 žene koje rade na realizaciji njegovog programa, i bez hiljaditog dela one podrške koju je uživao Bitef, uspeo da postigne njegove najveće domete... Ne bih upoređivala ono vreme, neku lepu lakoću postojanja, onaj sluh za umetničke projekte, sa današnjim uslovima i trenutkom.... Ipak, ta nostalgija u naših ljudi i pozorišnih stvaralaca može biti uzrok tome da mnogi još ne kapiraju da se nalazimo na polovini druge decenije XXI veka.....i da je 1970 daleko iza nas...odnosno da se u pozorištu treba uvek meriti sa svetom, a ne sa svojom prošlošću....
Ako uspemo da dobacimo do danas, pitam se kako bi ti naši gradski festivali, internacionalni u naslovu, a manje-više regionalni po programu, uopšte počeli, a da ne govorimo o tome kako bi se završili bez debele podrške Grada i Države. Kako bi radili bez brojnih stručnjaka iz oblasti produkcije, marketinga, finansija, prava, protokola, organizacije, koordinacije .... Ne znam. A ne znaju ni oni...
Istina je da valja uložiti više od godinu dana, dve pune smene, a nekada i malo od treće, zaboraviti na praznike i vikende, kako bi se zvezde poput Akrama Kana ili Ohada Naharina, Šona Parkera ili Martina Cimermana, važne trupe iz Amerike, Australije, Velike Britanije, Kanade, Švajcarske, Grčke, Francuske, Belgije i Italije, našle pred beogradskom publikom... Taj rad od preko 11 godina, zamalo je nagrađen nagradom Grada Beograda, za koju sam bila nominovana, i koju sam shvatila kao nagradu za entuzijazam, upornost i svo ludilo koje sam uložila u sve ovo što se danas zove Beogradski festival igre, ali i nagradu za sve saradnike, volontere, sponzore, publiku, umetnike i trupe koji su učinili Beograd lepšim mestom za život... A onda je preko noći neko izbrisao Aju Jung.
Iza kulisa, desilo se nešto zanimljivo. Jedan od privremenih organa našeg grada, koji nije imao vremena ili želje da me primi punih 8 meseci na kratak razgovor, odjednom je zatražio preko svoje uvek neljubazne sekretarice (zaključak izveden iz bezbroj telefonskih pokušaja da stupim u vezu sa Organom), bezmalo 8 ulaznica za predstavu italijanske kompanije Zappala Danza. Bez blama i ustručavanja, sekretarica je pozvala mene, a ja sam je ljubazno pitala za koga su karte. U čuđenju mi je odgovorila da su namenjene prijateljima Organa privremenog... Valjda se čudila kako smem tako nešto da pitam... E, tada nisam mogla da ne vrisnem, i da ne kažem da ulaznice za svoje uvažene prijatelje gospodin Organ neće dobiti, odnosno da može samo da ih kupi na blagajni Beogradskog dramskog pozorišta. U nastupu besa, poručila sam i da nagradu Grada Beograda za koju sam nominovana, i kojom bi me ovenčao Organ, unapred vraćam Gradu. Kapiram da ista nije namenjena Beograđanki sa pedigreom koja deluje u domenu savremene umetnosti, jer ima toliko pevaljki koje arlauču na glavnom trgu, u gradskoj Areni ili na Ušću, da nije red da ne dobiju nešto od Organa i Grada koji su toliko zadužile. I tako nestade nominacije. Kao gumicom obrisana.
Nema veze za nagradu, ali bilo bi mi drago da Organ pokuša da razume da se ulaznice kupuju, da umetnost nije na veresiju, i da bih ja rađe uvela studente na plesnu predstavu, nego njegove prijatelje koji sigurno imaju više love od mnogih koji su sedeli te večeri u publici, i koji su brižljivo planirali svoj izlazak u teatar.
Dragi Organu, u Evropi u koju toliko želite da nas uvedete, nema švercovanja i besplatnog ulaska u pozorišta, muzeje ili bioskope... Blagajna radi od 13h do početka predstave, pa izvolte u red.