Iako su njegovu tezu mnogi proglasili "zastarelom", u praskozorju jedne nove konftontacije i hladnoratovskog sukoba Istoka i Zapada, tj. istočne pravoslavne i zapadne rimokatoličke i protestanske civilizacije sa jedne strane te islamskog eskpanzionizma širom starog kontitenta, i radikalnih terorističkih verskih pokreta poput ISIS, Al Kaide i Boko Harama sa neskrivenim teritorijalnim pretenzijama prema hrišćanskom svetu, sasvim je jasno da dve decenije stara Huntingonova teza ponovo doživljava svoju aktuelizaciju i rasvetljava nadolazeće sukobe.
Huntington je delom bio u pravu jer je predvideo danas jednu neospornu geopolitičku činjenicu: "Sukob civilizacija dominiraće globalnom politikom - linije sukoba biće upravo linije na kojima se susreću ove civilizacije". Ideološka polarizacija između komunizma i zapadnog, prevashodno, kapitalističkog i demokratskog društva koja je nestala krajem devedesetih raspadom Sovjetskog saveza, jačanjem geopolitičke uloge Rusije i dominacije Amerike uslovila je novu vrstu konfrontacije koja u sebi, pored ideološkog, nosi nacionalni i verski predznak.
Posmatrajući globalni kontekst bez sumnje da čuvena Huntingtonova teza svakim danom dobija sve veći značaj a savremeni visokosekularizovani evropski kontinent nalazi se pred ivicom sukoba istočne i zapadne kulturne i verske civilizacije. Linija konflikta i razdvajanja uslovljena je razlikama u kulturnim i verskim identitetima, propašću multikulturalizma, zapadne indolentnosti prema specifičnostima istoka i nezaustavljim Islamističkim ekspanzionizmom i verskim fundamentalizmom za kojeg trenutno Evropa nema adekvatan odgovor.
Zločin koji je počinjen u redakciji francuskog satiričnog nedeljnika "Charlie Hebdo" još jednom je postavio pitanje opasnosti i posledica rastućeg verskog ekstremizma i terorizma kao globalne i lokalne pojave. S obzirom na činjenicu da je prostor Zapadnog Balkana i dalje podeljen raznim antagonizmima koji pored entičkih, političkih pitanja uključuju i ona koji spadaju u domen vere i religije, postaje jasno koliko globalne pojave mogu da utiču na situaciju u regionu. Neosporna je činjenica da Zapadni Balkan predstavlja mesto gde se presecaju interesi velikih sila, pre svega Rusije i Amerike, ali i Turske i Bliskog istoka. Rastući pritisak Rusije, uticaj meke moći koja dolazi i posredstvom verskih činilaca nije zanemarljiv. Snažan uticaj Turske, Saudijske Arabije i Emirata kreira specifičnu versko-političku klimu u Bosni i Hercegovini. Jačanje sfere uticaja SAD na prostorima Balkana, locira Srbiju u samu "liniju vatre" kako je to slikovito opisao državni sekretar Džon Keri.
Sa druge strane, evropski kontinent rezonuje različitim antagonističkim tonovima kojeg proizvodi rastući talas antiimigrantske politike evropskih zemalja i sve veće neraspoloženje prema doseljenicima islamske i građanima veroispovesti, koji preti da pređe granicu otvorene ksenofobije. Zakon u Austriji a kojeg trenutno razmatraju i druge države govore u prilogu tome. Treba reći da je propast projekta multukulturalnosti uveliko je uslovljen i specifičnom hermetičnošću jednog dela islamskih vernika u Evropi koji nisu u stanju da Zapadnu kulturu pomire sa svojim verskim identitetom i da se u potpunosti integrišu. To nije iznenađujuće, budući da u Islamu ne postoji konkretna linija razdvajanja između kulture, politike, prava i vere a jačanje uticaja verskog fundamentalizma u Evropi koje se oslikava i kroz sve češće regrutacije u odredima u Siriji preti da ovu situaciju dodatno pogorša. Plastični primer ovakvih pojava predstavlja i slučaj Muhameda Emvazija, poznatijeg pod zloglasnim pseudonimom "Džihadista Džon". Diplomirani informatičar, odrastao u stabilnim socijalnim uslovima, atipičnim za razvoj konfliktne i patološke ličnosti pa ipak psihološkog profila prijemčivog za veštu indoktrinaciju i manipulaiciju regrutera radikalnih islamista. Koliko potencijalnih regruta u Evropi ima, teško je reći, ali situacija će se dodatno pogoršavati sa povratkom ratnika sa područka Sirije i Iraka, koji će imati jasnu agendu. To je bezbednosno pitanje par-exellence.
Apokaliptični ton koji odzvanja kroz izjavu glasnogovornika Islamske države, Abu Muhamed al-Adnanija da će [ISIS] "Osvojiti vaš Rim, slomiti naše krstove i porobiti naše žene", te će "njihova deca prodavati naše sinove kao roblje" možda zvuči banalno ako se uzme u obzir trenutna situacija, međutim, činjenica da u evropi ima više od 44 miliona muslimana koji ima najveću stopu rasta a kod kojih jača uticaj radikalnih i ekstremističkih struja, koji rezultiraju sve učestalijim terorističkim napadi predstavljaju jedan od indikatora za oprez. Ovakva konstelacija odnosa nužno ne afirmiše Huntingtonovu tezu niti je empirijski dokazuje, međutim, sličnosti su suviše očigledne da bi se jednostavno zanemarile, naročito u pogledu Huntingtonovog mišljenja o dolazećem konfliktu u Ukrajini gde je sukob trebalo da izbije po linijama nacionalnih, jezičkih i verskih razlika. Možda se po mišljenjima pojedinih stručnjaka, "Huntingtonova sablast ponovo digla iz mrtvih" i njegova paradigma i dalje ne opravdava činjenicama, ipak, neosporno je da jaz između evropske - zapadne i istočnih civilizacija (Pravoslavne i Islamske) sve veći, ali isto između Hrišćanske i Islamske koja se preseca u mitološkoj ravni sukoba Američkog mesijanizma, Ruskog mita o trećem Rimu i starog-novog mita o Islamskom kalifatu.
O ovim i sličnim temama raspravljalo se juče na tribini Verski ekstremizam i bezbednost, na prvoj u seriji sličnih tribina koje će se u narednim mesecima održati u u Domu Omladine Beograda u organizaciji Centra za istraživanjre religije, politike i društva. Ovde možete da pogledate i reportažu sa sinoćne tribine iz Dnevnika RTS