Godine su prolazile, a ja sam sve vise i vise zvrljao, crtkao, "ulepsavao" namestaj, dok me nisu ogranicili na papir. Tesko je bilo to prilagodjavanje, ali sam se nekako navikao. Kroz celu osnovnu skolu sve moje sveske su bile vise iscrtane od nazad nego ispisane od napred. Cak sam i na jedan pismeni zadatak iz srpskog nacrtao nalepnicu "NO COMMENT" na neku politicku temu. Sve je vodilo ka tome da ce mi zivot biti masta koju cu olovkom prebacivati na papir (ko je tada mislio na kompjuter?). Pa ni skroz ne pedagoski komentar nastavnika likovnog pred moj prijemni za dizajnersku skolu kako ja nisam za to me nije poremetio. Upisah i tu famoznu skolu gde sam konacno bio normalan u drustvu, okruzen osobama koje takodje mogu da vide misli i prenesu ih na papir. Nisam se osecao vise cudakom u drustvu. Iako mi je dizajnerska skola ubila kreativnost za stripom, nisam odustajao od crtanja junaka poput Super Lukca (super junak sa glavom luka), Rokija (kamenog coveka koji leti) i Mr. Big Head-a (pankera sa cirokanom). Cela soba mi je bila izlepljena posterima Diznijevih junaka, i sanjao sam da cu jednog dana raditi u Diznijevom studiju.
Taj san je vremenom prerastao u nesto drugo, jer sam imao zelju da ja budem nekome kao sto je bio taj neki Bob meni kao malom - idol u crtanju. Zeleo sam da budem nastavnik u osnovnoj skoli, pa da ilustrujem knjige biologije ili fizike... Nista od toga mi se nije ispunilo, i ko zna zasto je to dobro (stara dobra "stavi je gde god ti zatreba" izreka). Slabo vise i koristim olovku, kompjuter je zamenio papir, a moj entuzijazam je polako ispario. Ne pamtim kada sam poslednji put nacrtao nesto. Sa vremena na vreme se kao malo dete obradujem kada vidim da taj neki Bob i dalje crta, u liftu mi objasnjava kako se postuje kucni red, mase mi sa autobusa, i smeje sa korica knjiga za decu. Bar on zivi svoj (a i moj) san, i drago mi je zbog toga. Sve zivo i nezivo je ilustrovao, svaka mu cast! Cekaj bre, ko je taj Bob Zivkovic? Prelistam ja lepo Facebook (slava mu!) i op - covek je stvaran i ziv! Ja sam mislio da je on onda, krajem ‘80tih godina vec bio stariji covek, ali ispada da je on tada imao dvadesetak godina tek. Bojazljivo ga dodah kao prijatelja dok mi nozevi seku stomak od uzbudjenja. PRIHVATIO ME! AAAAAAAAA!!! Odaljih se od laptopa, pa se priblizim, pa pogledam opet, pa skrenem pogled, i tako par puta dok se nisam uverio da ne sanjam. Sablasno je jak osecaj kada se priblizite nekom idolu. Trebalo mi je par meseci da skupim hrabrosti da mu se obratim. Kako se javiti coveku koji je Bog, koji zivi na Olimpu i crta svoj zivot? Znam, pitacu ga nesto o crtanju! Debilu, naravno da ces to da ga pitas, ali sta tacno? Hm, misli, misli Dalibore... Da, pitacu ga za tehniku koju je koristio za ilustracije naucno fantasticnih prica onda u Zabavniku, onda ce pretpostaviti da se razumem u crtanje, i nece me izignorisati...valjda. Postovani Gospodine Boze, pardon Bobe, bla bla, ja crtam, bla bla, odrastao uz Vase ilustracije, bla bla, koja tehnika, itd. SEND!Cekanje...
Ubija ovo cekanje...
Bob is typing - Aaaaaaaaaaaaaaaaaa!!! Sta sad da radim? Sta ce napisati, kako ce me izignorisati, na koji nacin ce me suptilno oterati u neku stvar? Covek mi lepo i detaljno sve odgovorio, koju tehniku na kom crtezu je koristio, pitao cime se ja bavim, cak mi je u dopisivanju i poslao neke radove iz tog perioda, dok ja nisam znao da li sanjam ili je svo ovo zaista java, uhvatio sam sebe kako satima pricam sa mojim idolom! Saljem mu moje crteze, biram najbolje da se ne izblamiram. U moru papira naidjem na ilustracije koje sam ja radio po uzoru na njegove, i to na omotu od toalet papira! I to mu posaljem, sada vec svestan da sam lud, a on pita "otkud moji crtezi kod tebe?" Cekaj, da li je on to upravo uporedio moje crtanje sa njegovim?! Ovaj san postaje sve ludji. Prolazili su meseci u dopisivanju, svaki put sam saznavao nesto novo o njegovom crtanju, shvatao da je ipak covek a ne Bog (mada i dalje tesko odbacujem tu mogucnost), da je krajnje duhovit i pun postovanja prema njegovim obozavocima za koje do pojave Facebook-a nije ni znao da postoje. I te kako postoje, i ima nas koliko volis! Jedan od njih je i moj drug iz srednje skole, Dilanovski Pas. On je, za razliku od mene, nastavio da crta, i to radi na apsolutno fantastican nacin. Ucini mi se da je vreme da pitam Boba da li ima slobodnog vremena da se upoznamo. Opet iscekivanje odgovora sece moj stomak, a da ne patim sam ja pitam druga Dilana da li zeli i on sa mnom u ovu epizodu upoznavanja Bozanstva. Pristane oberucke, a i Bob se oglasi u medjuvremenu "Utorak, pizza Bar u 14h"! Gotovo, umrecu do tada!