Mijat Lakićević u novom blogu na Klikerima priča o izmenama Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Svima je jasno da je zakon promenjen zbog stranog kapitala. I u svakoj drugoj oblasti to uvaljivanje roga za sveću (zakona za pare) bi se tretiralo kao oportuno, ne i nužno loše ponašanje onih na vlasti.
U poljoprivredi stvari stoje malo drugačije. Uvek neke polemike.
Osovina po kojoj se ljudi dele je sasvim bazična i trivijalna. Svodi se na pitanje: prihvatamo ili ne prihvatamo strance da nam upravljaju prirodnim resursima? interesna grupa uglavnom vojvodjanskih agrobiznismena je protiv, kao i "naci šaci" desnica, normalno.
Drugosrbijanci ne poznaju poljoprivredno gradivo.
Opozicija ne postoji a kad se oglasi, uglavnom bunca.
Srećom, stranci koji ovde diktiraju u pero zakone, izgleda da znaju šta rade. Zakon može da prodje.
A sad dolazimo do zakonodavca.
Vojvodina je u suštini taj glavni plen. Za zemlju i za razvoj dogadjaja, životno je zainteresovano i lokalno stanovništvo. Uz jasna pravila igre, fer plej i te stvari, situacija bi, kao i svuda na svetu, bila rešena trgovinom bez napetosti.
Medjutim, kao i mnogo puta do sada, u prirodni sled dogadjaja srpska država našla je način da se neprirodno umeša tako što, na primer uzme i promeni zakon. Zašto? Zbog jednog čoveka sa zastrašujućom titulom "nemački kralj mesa".
Do pola smo protektorat a od pola, snadjite se sami. Ništa gore od toga.
Idu izbori i biće zanimljivo videti Vučićeve rezultate, posebno u Vojvodini. Ako prodje dobro, biće smehotresno kada traktori iz Mijatovog bloga sutra ponovo krenu za Beograd.
I da... za kraj... Mijat je jednim podatkom na www.klikeri.rs poljuljao svu moju veru u obradivu zemlju kao najveći prirodni resurs Srbije. Jer, ako je od 800 hiljada hektara obradive zemlje oko 500 hiljada neupotrebljivo (močvare, pašnjaci, utrine) ispada da mi zemlje i nemamo baš toliko. I to što imamo nije ravnomerno rasporedjeno.