Međusobni odnosi u ogromnom javnom sektoru Srbije tako su komplikovani da treba biti genije kako bi se oni odmotali. Može se reći da ih je i stvorio neki kreativni um, kobajagi u njihovom interesu. E, da je takva dovitljivost uložena u inovacije u srpskoj privredi ona bi možda danas drugačije izgledala.
Uzajamni dugovi među električnim, transportnim i komercijalnim državnim preduzećima godinama su se nagomilavali zbog lošeg upravljanja i zloupotreba i predstavljaju srž fiskalnih problema u Srbiji. Da navedem samo neke: dugovi Srbijagasa iznose preko 1,5 milijardi dolara, RTB Bor duguje preko 1,2 milijarde dolara a železnice (sva tri preduzeća) preko 600 miliona dolara. Situacija u EPS-u je nešto bolja ali i tu na srednji rok postoji veliki rizik da će obaveze pasti na teret budžeta.
Ono što je u ovoj priči značajnije je da su to međusobni dugovi unutar samog javnog sektora. Železnice struju nisu godinama plaćale. MSK iz Kikinde i Azotara iz Pančeva nisu plaćale gas, a preduzeća kao RTB Bor niti su plaćala struju, niti prevoz robe a bogami ni državnu naknadu za korišćenje rudnih bogatstava, o naknadi za katastrofalno zagađenje čovekove okoline koje proizvodi ova kompanija da i ne govorimo.
Napori da se reši ovaj zapanjujući sistem međusobnih dugovanja i vlasničkih odnosa (Srbijagas je, recimo, postao vlasnik mnogih preduzeća jer je konvertovao dug u vlasništvo) ozbiljno su započeti pre nekih 18 meseci, kad je vlada shvatila da je presecanje ovog Gordijevog čvora ključ dovođenja javnih finansija u red.
U međuvremenu je dosta toga postignuto. Izrada finansijskih planova EPS-a i Srbijagasa pokazala je ko kome i šta duguje i ukazala na to kako se to može rešiti. Odvajanje pojedinih preduzeća železnice pomoglo nam je da vidimo koji su delovi održivi, koje treba zatvoriti a gde država treba da nastavi sa subvencijama kako bi se neke važne usluge zadržale. (Delimično) sređivanje državnog bankarskog sektora 2013. i 2014. i rešavanje pitanja komercijalnih društvenih preduzeća - koje je u toku - predstavlja dalje odmotavanje čvora. Što se tiče ovoga poslednjeg još uvek ostaje da se reši pitanje 225 preduzeća od 526 ali se čini da je to posao koji će biti uskoro završen.
No, kao što nas uči iskustvo Aleksandra Velikog, Gordijev čvor na kraju mora da se preseče ne da se odmota. Mislim da je došlo vreme da se uzme mač u ruke i da se preseče.
Zašto? Krajem 2015. godine počeli da se naziru rezultati mera koje su preduzimane da se javni sektor i finansije dovedu u red, a onda je poslednja dva meseca ponovo počela da izranja stara priča: dugovanja EPS-u počela su da rastu, a velika preduzeća opet ne plaćaju svoje račune. Međusobni odnosi EPS-a i železnice još uvek nisu rešeni.
U centru ovog problema nalazi se nekoliko velikih igrača i oni su dobro poznati. RTB Bor je i dalje ključni krivac, ne samo zato što proizvodi ogromne gubitke, već i zato što je jedan od glavnih zagađivača u Srbiji i što je ceo proces racionalizacije javnog sektora talac ovog preduzeća. Što se nas tiče vreme je za odlučnu akciju u interesu građana Srbije i njenih poreskih obveznika.
Tu su i druge firme koje u ovom momentu imaju „čiste" tekuće račune, mada ih opterećuju istorijski dugovi. No, i one lako mogu da skliznu u nedisciplinu plaćanja računa kad cena nafte i gasa opet skoči, što će se na kraju desiti. Među njima su Petrohemija, Azotara i MSK.
Verujemo da Srbija sa EPS-om može biti konkurentan igrač na regionalnom tržištu struje, pod uslovom da EPS može da naplati potraživanja i racionalizuje broj zaposlenih. Verujemo i da kargo preduzeće srpske železnice može isto postići ako se njime dobro upravlja. Ono što smo do sada uradili na finansijskoj konsolidaciji Srbijagasa ukazuje da se ova firma može vratiti zdravim finansijama. Međutim, ako nekoliko dinosaurusa iz prošlosti nastave da ih uvezuje u čvorove, oni će, kao i Sizif, nastaviti da guraju kamenje uzbrdo samo zato da ih to kamenje smrvi kad počne da se kotrlja nizbrdo.