Trenutno niko ne može da predvidi kako će BREXIT uticati na ekonomska kretanja u Evropi/svetu. Turbulencije koje su se desile na finansijskim tržištima, kao posledica neizvesnosti i nervoze (čitaj rizika), će se smiriti i paniku će zameniti racionalna analiza zasnovana na brojkama. Još je suviše rano za predviđanje trendova i finansijskih izveštaja. Nažalost, to ne znači da neće doći do pogoršanja inače teške situacije u kojoj su se našli klijenti banaka koji imaju dugoročne stambene kredite izražene u švajcarskim francima. Da su nove muke i problemi izvesni, ukazuje nam relativni paritet kupovne moći, koji je kao koncept u ekonomiji poznat davno pre BREXIT-a.
Relativni paritet kupovne moći (Relative purchasing power parity – RPPP) uspostavlja korelaciju između stope inflacije i vrednosti valuta. Ova korelacija znači da ako inflacija u EURO zoni bude veća od inflacije u Švajcarskoj za npr 2% godišnje, da će za taj procenat EURO slabiti u odnosu na švajcarski franak, naravno godišnje. Paritet se uspostavlja dugoročno – na kratkoročan odnos valuta će uticati tržišna kretanja i mere centralnih banaka ali ako posmatramo duži period (10 godina), paritet će se uspostaviti. To znači da će zbog razlika u stopama inflacije u EURO zoni (EU nije samo Nemačka) i Švajcarskoj stalno postojati pritisak na jačanje švajcarskog franka (sa ili bez BREXIT-a). Ne moram elaborirati kako će to uticati na inače već neodrživu situaciju „ponosnih vlasnika kredita u švajcarcima“.
Država mora naći načina da pomogne, kao što je to urađeno u slučaju štediša piramidalnih banaka. Naime, tada je napravljen model po kojem je ovim štedišama vraćeno ono što su uložili (bez nebuloznih kamata), putem obveznica stare devizne štednje. Time je država (aktuelna vlast je uvek pravni naslednik prethodnih režima) priznala grešku što je dozvolila rad takvih banaka. I u slučaju kredita u švajcarskim francima, napravljeni su propusti i država nije preko nadležnih institucija zaštitila građane. Propusti su:
A) NBS je mogla zabraniti kredite sa klauzulom u švajcarskim francima po istoj logici po kojoj je ograničila maksimalno mesečno kreditno zaduženje kod kredita na 30% od plate (50% kod stambenih). Logika ovog ograničenja je da se građani „zaštite sami od sebe“ i da se ne zaduže previše. Istu logiku je trebalo primeniti i kod kredita u švajcarskim francima (znajući da postoji RPPP)
B) Zakonom o deviznom poslovanju (2006) omogućeno je bankama da trgovinom terminskim ugovorima na stranim berzama upravljaju kursnim rizikom, dok je fizičkim licima ta trgovina zabranjena. Time je uspostavljena i pravna nejednakost između ugovornih strana (banka-klijent), a ne samo nejednakost koja se bazira na različitom nivou znanja (što nije naročit pravni argument)
C) Nije urađeno ništa po pitanju mogućnosti upravljanja kursnim rizikom na domaćem finansijskom tržištu – postoji na papiru ali...
Zbog svega navedenog, treba pronaći način da se prevaziđe ovaj veliki problem, koji će sigurno vremenom postajati sve veći. Što se to pre uradi, „ponosni vlasnici kredita u švajcarcima“ će moći da nastave normalan život.