Dok budem mirovala, povemeno ću ustupati mesto drugarima cikloputnicima koji nemaju autorsku opciju na ovom blogu. Uslov je da tekstovi budu zanimljvi i elementarno pismeni, te da mi se dopada i napisano a i autorova ličnost :-)
Moj prvi gost autor je: Zastupnik
Po rekama i banjama naše zemlje ponosne, 1. deo
Posle prvih desetak dvadesetak pređenih kilometara, kad se savlada početni umor, svakog biciklistu uhvati osećaj ushićenosti jer noge same okreću pedale, a pred očima se nižu pejzaži pomoravlja, sela, lepo obrađenih njiva, šumaraka i dolina. Zbog ovog intenzivnog osećaja sreće, ljudi poput mene se i odlučuju za ovakav vid odmora, cikloturizam.
Kad sam pre par godina obavestio porodicu i prijatelje o svojoj nameri da sledećih dana, biciklom, vozeći uz Drinu, odem do Bajine Bašte i da se isto tako vratim biciklom, te da ću spavati u šatoru, svi su me pogledali onim čudnim pogledom kojim treba da dokuče da li se šalim ili sam malko pomerio. Kada sam ove godine rekao da krećem biciklom u obilazak gradova i sela smeštenih uz Zapadnu Moravu, Moravu, Timok i Dunav niko nije ni obratio pažnju jer su znali da ću to i da uradim.
Pošao sam od Čačka do Kraljeva, Kruševca, Vrnjačke, Ribarske i Sukobanje, pa preko Knjaževca, Zaječara, Negotina stigao do Dunava i Kladova. Dnevno prelazim 50 do 80 kilometara, spavam u šatoru, nigde ne žurim i uživam u putovanju i predelima kroz koje prolazim.
Kupao sam se u Zapadnoj Moravi, Ibru, Bovanskom, Moravici, Timoku i Dunavu, banjao u Atomskoj banji, Vrnjačkoj, Ribarskoj, Sokobanji, - obišao sam muzeje i znamenita mesta, popeo se na Sokograd, pregledao seoske pijace i veliki vašar u Zaječaru, spavao sam u šatoru na plažama i po parkovima, budio se svako jutro u drugom gradu, - i, što je najvažnije, VOZIO BICIKL po sporednim putevima, uzbrdo i nizbrdo, od sela do sela. Bilo je fantastično!
Prvi dan: Gornja Trepča - Kraljevo
Sa avanturom sam počeo oko podne iz Gornje Trepče, banje nadomak Čačka, a cilj, za taj dan, mi je bilo Kraljevo, gde sam nameravao da prenoćim. Do magistrale sam napravio spust što je za svakog biciklistu posebna atrakcija a kad sam stigao do magistrale koja spaja Čačak i Kraljevo krenuo sam prema Mrčajevcima. Voziti po prometnoj magistrali u avgustovsko rano popodne baš i nije neko uživanje pa sam nameravao već kod Mrčajevaca da skrenem desno i put nastavim starim putem. U Mrčajevcima me je iznenadila velika gužva, kao da je pijačni dan ili nešto slično. Tek kasnije sam saznao da se taj dan održavala neka pripremna fešta za poznatu kupusijadu. Bi mi naravno žao jer sam u Mrčajevcima umesto slavnog kupusa pojeo samo burek. I to prosečan. Prošetao sam kroz selo, raspitao se za sporedni put do Kraljeva, uzjašio bicikl i krenuo prema Moravi i starom putu prema Kraljevu.
Posle par kilometara prijatne vožnje sporednim putem po kome tek retko prođe po koji automobil, naiđem na most preko Morave. Bio je to moj prvi susret sa ovom, u toliko pesama, opevanom rekom, koju ću pratiti nekoliko dana putovanja i u kojoj ću naći osveženje od umora i vrućine. Vodostaj je bio izuzetno nizak zbog suše koja je ovog leta pogodila i ove krajeve, pa i prvi utisak o Moravi i nije bio baš neki. Ali, Morava je Morava. Nastavio sam dalje sve češće pogledajući u nebo jer su se sa zapada kupili crni oblaci i nagoveštavali kišu i nevreme. Nadomak usputnog sela koje se ukrštalo sa željeznicom, zaustavio sam se pored neke žene koja je išla prema selu i pitao je za put (da proverim idem li u dobrom pravcu) i prognozu vremena. Odgovorila je da idem dobrim putem, na sledećoj raskrsnici da skrenem levo i onda kad stignem do glavnijeg puta, sledim putokaze do Kraljeva. Što se tiče vremena, slušala je prognozu, i, najavljena je kiša i nevreme. Nastavio sam da vozim, ali sam malo dodao tempo ne bih li u Kraljevo stigao pre nego kiša. “Ako i pokisnem, pokisnuće mi samo zadnji točak” šalio sam se u sebi. Pošto sam se priključio starom putu koji vodi od Čačka do Kraljeva počele su i blage uzbrdice i spustovi što je vožnju činilo lepom i interesantnom. U zavisnosti od uzbrdice i spusta, menjao sam stepene prenosa i činio putovanje još dinamičnijim i lepšim.
Posle prvih desetak dvadesetak pređenih kilometara, kad se savlada početni umor, svakog biciklistu uhvati osećaj ushićenosti jer noge same okreću pedale, a pred očima se nižu pejzaži pomoravlja, sela, lepo obrađenih njiva, šumaraka i dolina. Zbog ovog intenzivnog osećaja sreće, ljudi poput mene se i odlučuju za ovakav vid odmora, cikloturizam. Kako sam se približavao Kraljevu uzbrdice su postajale sve veće i veće pa sam na nekim deonicama morao da siđem sa bicikla i put nastavim peške, gurajući bicikl.
Ušao sam u Kraljevo - grad kraljeva. Tačnije rečeno, uplovio. Kraljevo sam dosta slabo poznavao jer sam u njemu bio samo jednom, i to poslom. Dok sam se prethodnih dana pripremao za putovanje, malo sam se detaljnije upoznao i sa Kraljevom i u glavi sam imao plan gde i šta videti. Sad sam imao priliku da ga detaljnije razgledam i bolje upoznam. Bicikl je posebno dobro prevozno sredstvo za upoznavanje grada jer se do svake gradske turističke, istorijske i kulturne destinacije može lako doći a usput se može videti i mnogo toga što u turističkim vodičima ne piše. Ipak, prvo da nađem mesto za podizanje šatora a onda da krenem u razgledanje grada.
Mnogim biciklistima koji žele da se upuste u avanturu cikloturizma jedna od najvećih nepoznanica je – gde prenoćiti i kako pronaći odgovarajuće mesto za šator? Ja praktikujem da šator smestim na obodu grada, na lokalnoj plaži , izletištu ili kamp naselju, pa sam se i ovde u Kraljevu odmah uputio na lepo uređenu gradsku plažu pored Ibra, koja se nalazila nedaleko od centra. Našao sam mesto u blizini nekih kafića i brodrestorana, seo za jedan od stolova u kafiću namenjenih kupačima, poručio kafu i kolu i raspitao se kod konobara da li će neko imati nešto protiv ako tu budem raširio šator i prenoćio. Naravno da neće, bio je očekivani odgovor. Postavljanje šatora sam ostavio za kasnije, kad počne da pada mrak, a ja sam posle nekoliko desetina kilometara provedenih u sedlu po avgustovskom popodnevnom suncu, jedva dočekao trenutak da se skinem u kupaći i okupam u hladnom bistrom Ibru. Prava nagrada za napor koji sam uložio i vrućinu koju sam istrpio. Pošto sam se dobro osvežio, krenuo sam u razgledanje ovog kraljevskog grada. Obišao sam skoro sva mesta koja sam nameravao ali mi je najjači utisak ostavio sam grad, - lepe čiste uređene ulice, održavani spomenici i park, prepuni kafići, gužva i živost u gradu. Dajte mi ulicu punu ljudi i ja sam srećan. Između organizovanog obilaska grada i posmatranja života njegovih stanovnika, obično biram ovo drugo. Više volim da na nekom ćošku posmatram užurbanu domaćicu koja žuri kući da spremi večeru i dokone mladiće koji se dvoume u koji kafić da sednu, nego da slušam turističkog vodiča.
Pošto sam večerao ćevape u bašti jednog restorana u centru grada, telefonirao sam ženi da joj kažem da putovanje protiče u najboljem redu. Potom sam se javio i prijatelju sa fejsbuka, takođe biciklisti koji se spremao da (i on) za par dana krene na put, ali od Beograda. On je u stvari i napravio ovu biciklističku mapu puta (zvuči poznato) vodeći računa da se putuje sporednim neopterećenim putevima a da se obiđu gradovi i predeli koje vredi videti i osetiti. Krenuo sam zatim u još jednu večernju šetnju obalom Ibra, da bih došao do odabranog mesta za spavanje. Šator sam postavio ispod terase neke zgrade, po svoj prilici nekog sportskog kluba, koja se nalazila pored šetališta kraj Ibra, plašeći se kiše i nevremena koja je još uvek pretila. Dok sam postavljao šator, prišao mi je neki čovek, otprilike moj vršnjak (značiii, 65+), i posle par standardnih pitanja uobičajenih za upoznavanje (odakle si, gde putuješ) ponudio se ako može bilo šta da pomogne ne bih li se što bolje osećao u njegovom gradu. Ispostavilo se u stvari da je on “pazitelj” kuće ispod koje sam postavljao šator i ponudio mi mogućnost da prenoćim unutra. Kako je šator već bio postavljen na bezbednom mestu, zahvalio sam se na ljubaznoj ponudi. Ako budem imao bilo kakvih problema, komotno da ga potražim, on će biti, rukom mi je pokazao, u kom restoranu, čiji je on vlasnik. Nastavili smo sa ćaskanjem, sećajući se starih dobrih vremena. Rastali smo se sa njegovom opaskom, da, čim se oslobodi onog, opet je pokazivao prema restoranu, čuda, kupuje bicikl, i – kreće u bicikliranje. Već se približilo vreme za spavanje i ja sam se još jednom istuširao (to je prednost šatora na plaži i na izletištu), uvukao u šator i otišao na prvo spavanje.