11. decembar
Casa del Ciclista - kuća biciklista je projekat u nekoliko latinoameričkih zemalja: Argentini, Čileu, Kolumbiji, a postoji i u Meksiku. Ideja je da se cikloputnicima ponudi siguran i besplatni smeštaj. Obično je reč o prostoru u koji se ubaci nekoliko kreveta, a omogućeno je i korišćenje toaleta, tuša i kuhinje. U januaru sam odsela u jednoj takvoj kući u argentinskoj Patagoniji - teretani koja je preuređena u sobu.
U San Antoniju, na pacifičkoj obali, nalazi se jedina čileanska Casa del ciclista - Ciclo Vía Para San Antonio - Casa de Acogida para Cicloviajeros en Chile Otvorena je pre tri godine, zahvaljujući naporima dvojice lokalnih entuzijasta - Cesarea i Felipea. To su zapravo dve kuće: jedna služi kao spavaonica, a u drugoj se nalazi dnevna soba, kupatilo i kuhinja, kao i servis bicikala. Jer osim sigurnog krova za cikloputnike, Cesare i Felipe nude im i popravku bicikala - servis je besplatan, a delove sami kupujete.
Zbog Kovid19 Casa je bila zatvorena devet meseci, a u decembru im je napokon odobreno da je ponovo otvore. I ja sam im prvi gost, a i inače sam prva ikada iz Srbije i ex-Yu koja je ovde smeštena. Tokom dana, upisaću se i ja na neki od zidova i ostaviti poruku. A i Surfi će dobiti preko potrebni servis, a mislim i da će se ponoviti.
Veliko hvala Cesareu i Felipeu, kao i svim bici entuzijastima u ovom delu sveta.
★
12. decembar
E sad sam interkontinentalno poznata.
Ciclo Vía Para San Antonio - Casa de Acogida para Cicloviajeros en Chile
*
Ako želite da povratite veru u ljude i ljudsku dobrotu, onda obavezno pogledajte ovaj video koji govori o istinitim događajima na mom Putu: https://m.youtube.com/watch?v=_MyRqjM3B5A&feature=youtu.be
*
U životu nisam uradila mnogo toga što drugi jesu. I uradila sam mnogo toga što drugi nisu. Na kraju svega, poređenja neće biti bitna (ako su to ikad i bila). Brojaće se samo dani kada smo bili srećni. Kao što sam ja, ovog jutra, dok vozim pored Pacifika.
*
13. decembar
Maločas, ispred mene se zaustavlja vozilo sa natpisom Seguridad. Karabinjerosi. Iskaču njih troje - dva muškarca i jedna žena. Okruže me, a onaj najbliži meni nešto me pita. Upravo sam izbila na vrh užasno strme uzbrdice i pokušavam da povratim dah, te mi nimalo nije do priče. A kad raspoznam da muškarac ponavlja to "seguridad", postajem i pomalo neprijatna. Šta hoće oni od mene? Koliko znam, ovde nema sanitarnih koridora. Presretanje stranca nasred puta da bi mu se proverilo zdravstveno stanje (pošto verujem da je to razlog) deluje mi kao ozbiljno ugrožavanje slobode. Međutim, muškarac najbliži meni odmahuje glavom kad mu poturim ruku kao za merenje temperature. Tad iz kola iskače i četvrti, najstariji karabinjeros koji je sedeo za volanom.
"Serbia, si??!" pita me. "Bicikleta San Antonio a Valparaiso?"
I tu mi sine: čitao je jučerašnji El Lider i intervju sa mnom.
Spustim gard. I onda se ispostavi da su samo hteli da se upoznaju sa mnom i da naprave selfije.
Što ti je slava.
★
14. decembar
Duž dela obale od San Antonija prema Valparaisu uglavnom se nalaze privatne male kuće, apartmani i kabanje za izdavanje, a pošto put vodi uzbrdo-nizbrdo, povremeno se penjući na trista metara iznad nivoa mora, odozgo se otvara nesvakidašnje lep pogled na šarenilo krovova. Plaže su ovde od onog sitnog, skoro belog peska, a ima i delova dramatično kamenite obale, o koju se talasi Pacifika razbijaju uz prasak, podižući maglu od rasprsnutih kapljica.
Prošla sam i kroz Isla Negra, rodno mesto Pabla Nerude, čija je kuća smeštena na južnom prilazu tom šarmantnom gradiću, odmah iznad male plaže. Kuća deluje zapušteno i ne znam da li se renovira, a muzej je zatvoren.
Od mesta Algarobo (odakle su oni karabinjerosi što su me presreli) počinju ružni betonski kompleksi kondominijuma, koji zatvaraju pogled na okean. I dok su oni gradići delovali veselo i zabavno, iako sezona još uvek nije počela pa su mahom prazni, to ove višespratnice izgledaju neprirodno, kao kakvi nasilnici koji su poređani u živom zidu duž obale.
Odatle me je put poveo ka kopnenom zaleđu, preko brda sa velelepnim vilama u kojima, nema sumnje, žive bogati. Prilično su me namučile te uzbrdice, a pred kraj jedne sam se i zaustavila, nemajući snage za dalje. Uspela sam da nađem solidno mesto za kamp, sa pogledom na okean čije hučanje dopire i petsto metara od obale.
Danas imam još kratko parče do Valparaisa, gde ću ostati nekoliko dana, da sačekam pošiljku sa novim šatorom i vrećom, te Woolona odećom iz Srbije (pošiljka je u Santjagu u koji ne mogu jer su ponovo u karantinu). U međuvremenu, moram da odlučim i kuda ću dalje.
★
16. decembar
Luka. Kontejneri naslagani jedan na drugi,sa natpisima na različitim jezicima sveta, dizalice, čekrci i galebovi koji kruže iznad njih. Prekookeanski komercijalni brodovi stranih imena, jer se tako izbegava plaćanje visokih taksi. Vojni brodovi mornarice, na čije palube sleću helikopteri. Čamci za obilazak grada sa vode, u polučasovnoj plovidbi, i neki drugi čamci koji taksiraju od marine do brodova.
Kuće načičkane po brdima koja okružuju zaliv. Uza samu vodu kvartovi bogatih, a što se ide više prema kopnu, što ovde znači uzbrdo, to su sve siromašniji. Oni prvi sad se iseljavaju sa same obale, koju Pacifik nekoliko godina unazad plavi, pa umesto idiličnog pogleda na parče otvorene pučine i pristup plaži sa belim peskom, prolaze kroz vodu koja ulazi i u stanove onih u prizemlju. Nasuprot njima, sirotinja skupljena ovde sa raznih strana, a pojačana imigrantima iz Venecuele prvenstveno, gradi svoje udžerice gde stigne, bez dozvola i plana, zidajući nove na krovovima starih, pa dokle može tako u visinu ili dokle se sve ne sruši, najčešće u požaru, koji zahvata na desetine tih kula od kartona. Opasan deo grada u kom se ne preporučuje šetnja samoj strankinji, ali sa mojim domaćinom Gerardo Seguel kao vodičem osećam se sigurno, mada za svaki slučaj i kameru i telefon držim u torbici, a ovu stiskam uz telo.
Uspinjače na svakom koraku, kao prevoz do kuća na vrhu ili velikih terasa sa pogledom na ceo grad i pučinu. Restorani visoko na balkonima, hosteli u brdima.
I grafiti - toliko grafita da su celi kvartovi prekriveni njima, od temelje do krova kuće su oslikane, kuće-slike, kuće-priče, žive sa svim tim bojama i prizorima na svojim zidovima, kroz koje se stranac kreće kao kroz nepreglednu galeriju.
Nema turista i Valpo živi svoju svakodnevicu sa gnevnim socijalno ugroženim stanovnicima koji demonstriraju na trgu i sukobljavaju se sa policijom, sa beskućnicima koji stoje u redovima za besplatni humanitarni obrok, sa mladim ležernim ljudima koji sede na zidovima i stepenicama-pričama, ispijaju pivo i dele džointe, sa pripadnicima srednjeg staleža koji rade od kuće, sa svojih terasa, uz pivo, muziku i cigarete, sa kompanijskim službenicima u belim košuljama koji užurbano grabe mesto za ručak u restoranima, sa šoping molovima i bleštavim izlozima u centru grada...
To je lice Valparaisa, Valpoa, koji sam juče malo upoznala.
★
17. decembar
Gostovanje na TV Nova: https://m.youtube.com/watch?v=Zx5H7eLtqC8&feature=youtu.be
★
18. decembar
Juče me Gerardo Seguel poveo u vožnju obalom Con-cona i Vinja del Mara. Zbog korone, plaže su skoro prazne, a ni sezona još nije počela, inače je ovo sve prepuno ljudi. Snimila sam samo nekoliko fotki, ali zato imam duuug video koji ću postaviti narednih dana, a uskoro stiže i priča za pretplatnike bloga (za info o pretplati, mejl je ciklonomad@gmail.com)
★
20. decembar
U Viña del Mar ugostio me je Gerardo Seguel odgovorivši na moje pitanje o smeštaju na grupi Cicloturismo Chile. Stigla sam dan ranije nego što je razumeo, zalutala sam u brdima Valparaisa pa je Gerardo morao da dođe po mene, a potom sam ostala četiri dana jer je pošiljka iz Santjaga kasnila. Na sve to, ovaj mladić samo bi se osmehnuo i dobrodušno rekao: "Okej, nema problema".
Pokazao mi je grad, objasnio mnogo toga o ovdašnjem životu, ljudima, problemima u društvu, ali ipak, od svega, najzanimljivija mi je bila njegova lična priča o probijanju kroz život.
Gerardo potiče iz siromašne porodice, a čileansko društvo je duboko klasno i nepravedno. Da bi mogao da se školuje, počeo je da radi sa trinaest godina (tada zapošljavanje dece još uvek nije bilo zabranjeno), u fabrici, na pakovanju proizvoda. Završio je školu i sa osamnaest se prijavio za rad na prekookeanskom brodu. Prvo putovanje - Japan, a u narednih petnaest godina, koliko je krstario svetom na palubi komercijalnih teretnjaka obišao je desetinu zemalja. Misleći na budućnost i na to da neće celog života ploviti, u međuvremenu je podigao kredit i kupio stan u Viña del Mar. Uspeo je da ga otplati za nekoliko godina, zahvaljujući subvencijama države. Nakon petnaestak godina na brodu, Gerardo je rešio da se vrati na kopno. Zaposlio se u italijanskoj firmi koja nije imala dodira sa plovidbama, radeći od osam ujutru do osam uveče pod velikim stresom. Nekoliko godina kasnije, našao je drugi posao, u kompaniji koja organizuje transport kontejnera preko okeana, za koju i sada radi. Ponovo je podigao kredit i kupio drugi stan, koji sad otplaćuje rentiranjem onog prvog. Živi u sigurnom delu grada, ima stabilan posao, opasan Kawasaki motor i vodi aktivan život.
Pre nekoliko godina Gerardo je počeo da vozi bicikl i da se bavi outdoor aktivnostima kako bi sam sebi pomogao zbog depresije i anksioznosti od kojih je patio. Pričao mi je koliko je to fizički, a ne samo psihički, teško stanje, kako su mu se grudi skoro raspukle od bolova kad je prvi put istrčao jedan kilometar. Ali je istrajao u borbi protiv tog stanja i sada osmeh ne silazi sa njegovog lica, a on živi po devizi carpe diem - iskoristi dan. Posle posla, seda na bicikl i vozi dvadesetak kilometara, ili silazi na obalu da trenira boks, a skoro svake večeri viđa se sa prijateljima ili nekom prijateljicom (o da, šarmantan je mangup). Mesečno donira organizaciju koja obezbeđuje obroke siromašnima i beskućnicima i pomaže ljudima koji se bore sa depresijom prenoseći im svoje iskustvo.
Priča o Gerardu jedna je od najjačih životnih storija o uspehu i neposustajanju koje sam čula. I ostala sam zadivljena.
★
22. decembar
"Voleo bih da te povežem sa Antonijem i Majom, našim ljudima ovde; ona živi u Valparaisu", napisao mi je Danijel u poruci.
Naravno, Danijela ne poznajem. Prati me na Twitteru otkako je na FB grupi Srbi u Čileu video neku moju objavu iz Kojaikea. Ostavio mi je Antonijev Whats Up kontakt i ja sam ga narednog dana pozvala.
Toni, kako ga svi zovu, rođen je u Čileu od oca Hrvata i majke Mađarice, a veći deo života proveo je u Beogradu. Ukratko mi je ispručao storiju o doseljavanju svoje porodice, o kojoj bi se mogao napisati roman, pozvao me u goste kod sebe na sever, gde će biti do posle Nove godine, a onda mi rekao da mu dam pet minuta da se čuje sa Majom, kako bi nas povezao. Predstavio mi ju je kao beogradsku astrofitičarku koja predaje na ovdašnjem univerzitetu, udatu za Katalonca iz Barselone koji je ovde doselio. Bila sam pomalo skeptična - jer ti ljudi ne prate šta radim, a verovatno ih i ne zanima to što sam ovde, ali sam se prevarila. Pet minuta kasnije, pričala sam sa Majom kao da smo stare prijateljice koje se nisu videle godinama. A već narednog jutra, bila sam u njenom i Čavijevom (Xavier) domu i nismo zatvarale. Sa nekim ljudima naprosto kliknete na prvu, a tome je svakako doprinelo i što je Maja svojevremeno putovala kao bekpeker i kampovala. Nažalost, danas moram da krenem, doslovno da bežim iz grada, pošto ga od sutra ujutru vraćaju u drugu fazu, što znači delimični karantin, ali iz njega neće moći da se izađe.
Kompletna priča o mom boravku i kod Gerarda i kod Maje i Čavija naći će se u naredbom blogu koji pišem vikendom za pretplatnike (sve info na mejl ciklonomad@gmail.com)
★
23. decembar
Eto tako malo, u pauzi od pisanja novog bloga.
Ne znam koliko se vidi ova super majica od merino vune, sa sve natpisom "Discover the world" i biciklom, koju sam dobila od mojih prijatelja iz Merino world. Kao da su je dizajnirali za mene.
*
Na izlazu iz gradske regije nisam mogla da priđem dinama visokim nekoliko metara, jer se nalaze na privatnom zemljištu koje je ograđeno. Gledala sam ih sa puta, čekajući da se kroz drveće i šiblje otvori pogled na njih.
Prošla sam kroz surfersko mesto Maintekilo, sa širokom plažom na kojoj su se odmarali retki turisti, ali je zato u vodi bilo na desetine jahača talasa. Stigla sam tamo predveče, u nameri da nađem mesto za kampovanje na plaži, ali odustala sam, jer mi se učinilo sve previše otvorenim i vidljivim.
Izgurala sam na brdo sa bogataškim kućama, onim što imaju privatne bazene i obezbeđenje na kapiji 24/7 i između njihovih imanja uspela da pronađem mesto, koje mi se učinilo skoro savršenim. Na jednoj litici, zaklonjeno od puta, sa pogledom na okean. Jedina mana je bila što bih ujutru morala da iznesem bicikl uz petnaestak metara visoku peščanu dinu, kojom sam se sad lako spustila.
Tako sam poskidala bisage, i taman da izvadim šator i počnem sa postavljanjem, kad gore, na vrhu, odakle sam došla, zastao neki motorista i gleda zalazak sunca. Mahne mi prijateljski, ali meni sad ovde nema ostanka. Bezbednosno pravilo kojeg se uvek pridržavam je da niko ne zna gde sam, ili, pak, da budem svima pred očima. Možda je onaj gore najmiroljubivi i najbolji čovek na svetu, ali ja to ne mogu da znam. Uvek polazim od pretpostavke da je obrnuto i ne kockam se sa takvim procenama.
Odlazi mi više od pola sata dok se izvučem iz te rupe. Tražeći lakši put, izbijem na (srećom praznu) privatnu kuću sa pogledom i ogromnom terasom, od koje vodi zemljani put do onog glavnog koji meni treba. Ali tamo je kapija, koja je, naravno, zaključana. Srećom, barem ograda nije visoka i od bodljikave žice, nego drvena, pa mogu da je preskočim. Što i radim: prvo prebacim bicikl, potom stvari, a na kraju i ja sam na slobodi. Psujem bogate Čileance i uopšte vlasnike zemlje koji su bolesno opsednuti ogradama.
Ponovo sam znojava i prljava, iako sam se pre sata istuširala na ovdašnjoj Copec benzinskoj stanici, srećna što ću nakon pravog toplog tuša ući čista u moj 'novi' stari šator, koji mi je stigao iz Srbije. Ali nije se dalo. Uselila sam se u njega tek navrh uspona od kojeg polazi trekking staza za bogate što ovde žive - nakon ukupno dva sata traženja mesta.
Čile mi se skoro svake večeri učini kao nepodnošljiva zemlja za kampere, a onda, slike koje saberem preko dana potru taj negativni utisak. I tako osciliram između oduševljenja i gneva već tri meseca koliko ponovo pedalam.
★
24. decembar
Svim mojim prijateljima koji slave po novom kalendaru, želim srećne božićne praznike.