Vredelo je ćutati 3 godine.
Proučavati Los Anđeles.
Slušati Henri Rolinsa, Rasel Brenda i Džordana Pitersona.
Gledati Kanela i Golovkina, Khabiba, Rouz Namajunas.
Živeti noću uz sjajnu ekipu ljudi.
I završiti knjigu.
dan 1
/ 09.50. am /
Razglednica u sandučetu.
Sa Dominikane. Lepa fotografija, divne boje prirode.
BERNIE OR BUST !
Trisha
To je bilo sve.
Znam da je dobro, čim mi šalje poruku takve vrste.
Pocepao sam razglednicu i potražio neki film.
Umesto toga, završio sam na dokumentarcu jednostavnog naziva ’’ Nedjelja 13. ’’ o fudbalskoj utakmici između Dinama Zagreb i Crvene Zvezde. Vrlo zanimljivo urađeno sa hrpom detalja koje nisam znao. Mnoštvo arhivskih snimaka i neskrivene mržnje. Politički nekorektno, što znači istinito.
Oblaci su udarali kroz kuhinjski prozor. Ovde su tmurni oblaci kao loša sijalica, dovoljno da ne vidiš dobro a opet da te iznervira. Mene je samo teralo na razmišljanje o odlasku odavde.
Od kako je Ruža – Milka umrla, proganjala me je misao da sam je izdao. Pronačao sam jednu fotografiju u mobilnom gde gleda tačno u objektiv i kao da mi kaže – šta hoćeš pičko, da hvataš uspomene ?
Daleko od samosažaljenja ili trenutka slabosti – konstatacija da je muškarac kao ja 80% promašaj a 20 % sticaj dobrih okolnosti je najbliža istini.
Dovršavajući dokumentarac, znao sam da bih ja bio jedan od onih koji bi dobili proliv već u Mladenovcu i sišli sa voza u Višnjićevu.
Nakon filma, izašao sam na terasu. Praznih misli. Nebo je bilo svetlo braon. Jedno veliko ogledalo.
Sipao sam sok od cvekle, da mi izleči anemiju koju imam. Ne znam kako je to moguće, ali svaka biohemijska analiza krvi koju sam radio svakog leta davala je iste rezultate. Anemičan.
’’ Poslednji jugoslovenski fudbalski tim ’’ bio je sledeći dokumentarac koji pogledah. Gledao sam ga ranije, i celog i mnogo puta iz delova. Tužan film o duhovnoj smrti generacije mladih ljudi. U filmu su detalji sa utakmice Hrvatska – Jugoslavija iz 2000te godine. Tu je stavljena tačka na celu priču, i mi smo pobedili odigravši 2-2.
Tekmu smo gledali kod mene u starom stanu na Dorćolu. Manda, Rile, Pavlović i ja. Na televizor sam zalepio diktafon, da bih imao – pored radijskog prenosa koji sam snimao – i ovaj televizijski. Te kasete još uvek čuvam.
Bata Mirković je otkinuo muda Jarniju, dali smo 2 gola iz sumanutih slobodnjaka ne gledajući ka golu Hrvata.
Povratak za Beograd. Avion. Naši fudbaleri pevaju ’’ Sneg je opet, Snežana, a mnogo dana nas deli...’’
Imam neopisiv osećaj ljubavi i pripadnosti toj ekipi ljudi.
/ 23.00 /
Pratim na CNN sajtu rezultate u Kaliforniji. Popio sam 4 mg rivotrila, džast in kejs. Ubedljivo vodi Hilari ali uzorak je mali a država velika. Da bih se smirio, gledam nemačke porniće s kraja veka bez tona, ide mi meč Rokhold – Bisping na drugom prozoru, meč koji gledam po 14ti put, sigurno i nerviram se zbog neozbiljnog pristupa borbi od strane Rokholda, slušam Brajan Ferija i na ripit ’’ Loop De Li ’’. Pogledao bih neki film, neku pljačku banke, ali skoro ih sve znam napamet. Mada, dugo nisam gledao ’’ Takers ’’ i ’’ Layer Cake ’’.
Ne vredi da čekam rezultate, brojaće cele noći.
Aritmije su prestale, ali polupanični osećaj nije.
’’ Layer Cake ’’. Odlučeno.
dan 2
/ 11.55 /
Rezultati stoje.
Proglasili pobedu Hilari.
/ 23.00 /
Do kraja dana niko više nije ni pisao o Kaliforniji.
Osećao sam se jadnim, poniženim i izdanim.
Kao nekoliko godina nakon 5og oktobra u Srbiji.
................................................................................................................
p.s. od sada uredno pišem ovde jer vidim da nemam gde.
Poštovanje.