Kada sam ja krenuo nekim putevima kojima sam tada morao, kada sam prestao da budem dobar za nju, uradila je ono šta je trebalo da je ostavim. Ja sam tako učinio i sve to je ok. Tada nisam baš mislio da je ok, ali sada je nekako još više poštujem zbog toga.
Osećaji poput toga se teško zaboravljaju i ljudi pate. To traje. Neki kažu, 50% vremena koliko je stvar trajala, neki kažu duplo od toga, a ja sam zadivljen emotivnom čvrstinom ovih prvih. Ali, to bude i konačno prođe. Pa je prošlo i meni. Ostane samo jaka uspomena, možda nešto iz čega crpiš snagu kasnije. Ako si imao dovoljno sreće.
Prošlo je bilo, do danas, nekoliko meseci a da nisam ni pomislio na nju. Po prvi put je tako bilo. Potrošilo se, eto, i to.
E sad, o sinhronicitetu. I zašto sam se opet svega ovoga setio.
Na našem poslednjem zajedničkom letovanju, poklonila mi je... nešto. Nije to slika, nego neki zanatski rad lokalnog hvarskog umetnika. Na opeci je napravljena neka vrsta kolaža koja prikazuje neki lokalni ostrvski ambijent. Kolaž je 3D varijanta, a umetnička vrednost je verovatno nula. Ipak, meni se tamo dopao na prvi pogled, a nisam želeo da ga odmah kupim; do kraja ulice sam ga skoro zaboravio. Ona se kasnije pod nekim izgovorom vratila u tu galeriju, kupila ga i po povratku u Novi Sad mi ga poklonila. Naravno da me je ganulo. I naravno da me svo ovo vreme, taj kolaž direktno podseća na vezu sa njom. Podseća me na Hvar koliko i plastična gondola na Veneciju: uopšte. Samo ona je tu bitna, i nešto mislim da nema fizičke stvari koja bi bolje odradila tu ulogu. To je ta energija.
U međuvremenu sam se silom prilika i selio, i premeštao taj kolaž... Nisam imao nikakav osećaj da bi moglo bilo šta da mu se desi. Delovao je čvrsto. I zaista mu nikada ništa nije bilo.
A onda sam ga danas našao, raspadnutog, polomljenog. I iskreno, za trenutak pomislio, da li je to slučajno... eto, baš sada.Sa idejom sinhrtoniciteta sam se upoznao još u vreme moga izleta na studije psihologije. Postojanje sinhroniciteta jeste naučna tvrdnja, ali nikada dokazana nekim strogim naučnim postupkom. Označava dešavanja koja nisu vezana uzročno-posledično, već tako što se po pravilu dešavaju sinhrono, istovremeno, a bez očiglednog zajedničkog uzroka u fizičkom svetu.
Samoj ideji fali dopuna, o zajedničkoj energiji koja ih ispunjava i koja tim dešavanjima rukovodi. Ali isticati taj aspekt, to već ne bi bilo naučno.
Magija i umetnost se, za razliku od nauke, češće baziraju na sinhronicitetu; oni zapravo pokušavaju da ga izazovu.
I tako, ja sada ne znam šta da radim sa svojim kolažom. Ideja je ta, da su njegovo postojanje i stanje u mojoj glavi povezani. Možda na neki način i budućnost. Zakrpiti ga ne mogu, jer toliko je rasturen; a plašim se, koje ću sinhrono dešavanje prizvati ako ga samo bacim u smeće.
Jedino će spremačica, ipak, verovatno dobiti otkaz.
EDIT