Retki su ljudi koje je nemoguće sameriti. Visoki između dva i osam metara, a sasvim retko i samo u intimnim prilikama, sa porodicom i prijateljima svojih stotinu i sedamdeset centimetara.
Još su ređi oni kojima se pod bolničkim prozorom bez poziva i molbe okupe stotine dobrovoljaca da ponude svoju krv za spas i ozdravljenje.
Onih koje poštuju naši i njihovi, ovdašnji i tamošnji, levi i desni, crveni, zeleni i plavi i o kojima nikad niko ne izgovori ružnu reči - nema.
A bilo ih je, do nedelje. I danas je baš takav jedan ispraćen hiljadom sugrađana i poštovalaca otišao na počinak i odmor.
Enes Taso, general i Ljudina.
I evo na sahrani nepročitanog govora Živoslava Miloradovića, vozača kamiona u zemlji talijanskoj, kao opela jednom velikom čoveku i jednoj zamalo velikoj zemlji.
Čovek čija nas je smrt ovde okupila ja bio svetionik.
Svetlucao je u tmini slabašnim ali postojanim plamičkom, rešen da izdrži do kraja, do svojih poslednjih moći.
Enes Taso je kao neka vrsta porodičnog blaga koje se ne načinje, ne rasparuje se, koje se ne troši i ne iznajmljuje, već služi samo zato da bi se imalo, da bi za crnih dana ulivalo sigurnost i nadu, a u isto vreme, bilo i mera pomoću koje se odvajalo žito od kukolja, vredno od nevrednog. Onome kome se učinilo da se pogubio u moru krivotvorenih istina, sablažnjivih otkrića, da se zapleo u paučinu lažnog morala, bilo je dovoljno da okrene pogled kao ovom tihom, nenametljivom čoveku iz predgrađa naših života pa da mu oko za čas razbistri, a vera u sebe osnaži i ustali. Viđali smo ga retko, pojavljivao se tu i tamo, najčešće kada ga pozovu, ali smo ga imali, znali smo da postoji, da je tu. U mislima smo ga čuvali. Teško je reći da za to nismo imali čvrstih razloga.
Stradanje Enesa Tasa počelo je kao deo naše zajedničke nesreće. Srušena je jedna država, naša država, naš zajednički dom. Ispostavilo se kasnije, mada se to moglo videti i na samom početku njenog kraja, da osnovna namera rušitelja nije bila da sagrade bolje i sigurniju kuće već da novonastale ruševine proglase za vrhunsko istorijsko dostignuće, kao mesto dostojno bogova. Pripreme za realizaciju nacionalnih projekata, u osnovi suprotstavljenih jedan drugome, trajale su više godina, a kulminirale snažnom završnicom kojom je, uz potoke krvi i teških materijalnih razaranja, trebalo staviti pečat na višedecenijski suživot naroda nekadašnje Jugoslavije.
Svaki rat je đavolji posao, ali jedno od najvećih zala je upravo građanski rat, ovaj i ovakav kakav je zapao žiteljima naše zajedničke zemlje. Mnogi su u njega pohrlili poneti ličnim ili grupnim strastima, mnogi zbog materijalne koristi, zbog otimačine, krađe i šverca, a najviše njih se odazvalo onome što su smatrali svojom dužnošću i obavezom. Jedan od njih je bio i Enes Taso, tada komandant elitne 51. oklopno mehanizovane brigade.
Oružana sila tadašnje, već razjedinjene, raspadnute i raspamećene Jugoslavije ličila je na moćni bojni brod, težak i trom, načičkan mnogim opasnim oružjima, snabdeven dugotrajnim zalihama, spreman da udari i da primi udarac. Pošto mu je naređeno da razvije ratne zastave, isturi svoje ubojite topove i pokrene moćne motore, brod je upućen u smradnu kaljugu rata svih protiv sviju, rata bez linije fronta, bez taktike i strategije, koji je pre ličio na tuču pijanaca u nekoj zagubljenoj balkanskoj krčmi nego na regularni oružani sukob. I sve se očas pretvorilo u apsurd. Vojsci Socijalističke Federativne Jugoslavije sledovala je ista sudbina kao i državi koju je zastupala. Bila je poslata, ne da pobedi, već da umre.
Enes Taso je od prvog dana ovog rata bez objave, mobilisanih bez mobilizacije, haotičnih planova i kontradiktornih naredbi, odlično znao gde se nalazi i do čega bi sve to moglo da dovede. Iza njega je ostalo isuviše noći probdevenih nad stručnom literaturom i položenih ispita na visokim vojnim školama, da bi ga neko mogao ubediti kako je ovaj sveopšti haos u stvari strogo planirana i vođena vojno-politička strategija.
Da, bila je to velika prevara, velika krvava igra. Igra koja je nadilazila sve ono što se izučavalo i proigravalo tokom komandno štabnih simulacija, razrada strateških varijanti, stručnih rasprava i zvaničnih ratnih planova.
Razapet između dva jaka moralna principa: izrazitog osećaja za čovečnost i pravdu sa jedne, i oficirske časti i date zakletve sa druge strane, komandant Enes Taso je izabrao jedino što je mogao: srednji put kojim je nastojao da što je moguće više izbegne nepotrebna razaranja i krvoprolića, da sačuva svoje ljude i sopstveni obraz. Koliko je to bilo teško svedoče mnogi koji u tome nisu uspeli. A koliko je sve to bilo dragoceno, govore sećanja onih koji su bili pod Enesovom komandom. Svojim potčinjenima je ličnim autoritetom ulivao sigurnost, a razložnim rečima i ljudskim odnosom stvarao osećaj da bi, iza sveg tog haosa i besmisla, moglo postojati nekakvo zrnce razuma, te da će Pandorina kutija nekako biti zatvorena, a zlo suzbijeno.
Enes je ostao veran svojoj zakletvi datoj po završetku vojne akademije. Tome su dva razloga. Prvi je što, kao ličnost, nije spadao u one koji menjaju veru za večeru, a drugi što je u svojoj glavi, još za mladosti svoje, povukao oštru granicu između patriotizma i nacionalizma. Vaspitavan na moralnim načelima bratstva i jedinstva, pojmovima koji su danas, upornim i besprizornim laganjem niščih, pretvoreni u bogohuljenje i svedeni na ružnu psovku, Enes je odlično znao da su patriote oni koji se prepoznaju po tome što okupljaju i proširuju, a da su nacionalisti oni koji sužavaju i razjuruju. Zato je komandant Taso bio oficir kome se verovalo, iako je vojska kojoj je pripadao pucala po svim šavovima. Zato je u višenacionalnom Pančevu i Vojvodini on, svojom rečju i delom, bio svetlim primerom i zato je u teškim i opasnim danima ratnog krvoprolića, uspeo da održi svoju jedinicu na okupu. Zato se niko, ali baš niko do sada nije usudio da zapita koje je Enes nacionalnosti. U njegovom slučaju važio je jedan jedini odgovor: po nacionalnom opredeljenju Enes Taso je bio Čovek.
Jer, biti čovek je osnov na kome bi trebalo da počivaju i sva druga opredeljenja. U suprotnom, svaka je podela omraza, a svaka omraza sukob.
Rat u kome je učestvovao Enes Taso završen je porazom jer drugačije i nije moglo biti. Isuviše se okolo namnožilo "crnih konja i crnih konjanika" kako je u svom proročkom pismu Ziji Dizdareviću, naslutio Branko Ćopić, da bi pobeda razuma, dobra i pravde bila moguća. Tragični antički junaci kojima se svojom sudbinom približio Enes Taso mogu da pobede samo sopstvenom žrtvom.
Stotinu puta do sada Enes je mogao da odustane, da se preda. Boreći se sa posledicama teškog ranjavanja, odlučio je da ostatak života posveti porodici: da je zaštiti, da ne dozvoli da se zlo i tu uvuče, da razori i ono poslednje što mu je ostalo. Uz njega je, od prvog dana njegove golgote, rame uz rame, čvrsta i nepokolebljiva, stajala njegova supruga Hatka. Iza velikih junaka po pravilu stoje i njihove junačne žene.
I kao što rekoh, Enes Taso za mene, ali i za nas, ostaje jedan mali, ali uporni i neugasivi plamičak. U opštoj pomrčini, u navalama licemerja i poganluka svake vrste, u tmuši međusobne omraze, samoživlja i zlomišlja, biće dovoljan samo jedan pogled na tu, njegovu stranu pa da se smogne snage za još jedan udisaj.
Na mračnom nebu zvezde se bolje vide.
Neka te tamo, Enese. Pazi na nas.