U petak, 13. jula 2018, 76 godina nakog streljanja, na glavnom trgu u Nikšiću otkriven je spomenik narodnom heroju Čedomiru Ljubi Čupiću. Njegova bronzana skulptura, visoka preko 2 metra, koju je u pariskom ateljeu izradio vajar Zlatko Glamočak, postavljena je na Trgu slobode u Nikšiću. Prkosni osmeh Ljube Čupića ispred streljačkog voda italijanskih fašista dominira na postavljenom spomeniku, kao večni simbol antifašizma i slobodarskog duha.
Čedomir Ljubo Čupić je rođen 1913. godine u Americi, kao jedno od desetoro dece u radničkoj porodici Stane Čupić, rođene Burić, i Sava Čupića. Tridesetih godina XX veka Ljubo Čupić se vratio u Nikšić, gde je završio gimnazijsko školovanje. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i pripadao levičarskom studentskom pokretu, da bi 1940. godine postao član KPJ.
Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije vratio se u Nikšić kako bi učestvovao u pripremi ustanka protiv nacizma. Početkom jula 1941. godine, izbegao je iz okupiranog Nikšića i pristupio partizanskoj četi "Đuro Đaković".
Kao komesar samostalne čete Nikšićkog partizanskog odreda zarobljen je aprila 1942. godine, u borbi protiv četnika na Kablenoj Glavici kod Nikšića. U zatvoru, gdje je bio mučen, pokazao je junačko držanje i prkos. Sud mu je javno sudio u Nikšiću.
Dragica Gaga Abramović tog 9. maja 1942. imala je samo 9 godina, ali se sudjenja i streljanja Ljube Čupića još uvek seća:
„Živjeli smo u Staroj Varoši i onda se odjednom pronio glas da Ljuba vode na sudjenje. Nama djeci je to bilo interesantno, pa smo se iskupili i potrčali da prisustvujemo sudjenju u zgradi starog pozorišta. Zgradu su okupirali italijanski fašisti, ali nas djecu nijesu dirali, pa smo nesmetano ušli. Popeli smo se na balkon kako bismo vidjeli 'tog' Ljuba kojem će suditi, a dolje u prostoriji sa lijeve strane sjedela je porota, ljotićevci, neću im imena spominjati, jer više nijesu medju živima, sve su to Nikšićani, poznavala sam ih!", priseća se Dragica Abramović.
„Kada su Ljubu Čupića, kojem su ruke bile svezane, uveli u prostoriju, ljotićevci su ustali uz povike 'Smrt, smrt!'. Ljubo nije reagovao, mirno je čekao završetak sudjenja koje je obavljeno ekspresno. Ljotićevci su i tada ustali vičući 'Živjela pravda!'
Onda su krenuli da Ljuba izvode i to na glavni izlaz iz zgrade pozorišta. Na izlazu, gde je bila četa Talijana, stao je lijevo od vrata. Tada se osmijehnuo i tada je napravljena njegova čuvena fotografija, koja je obišla svijet. Njega i Joku Baletić, koja je takodje osudjena na smrt, sprovodili su centrom grada, s tim što su nju poveli pod Trebjesu, gdje su je ubili.
Mi smo išli za Ljubom do sadašnjeg nikšićkog starog groblja. U jednom trenutku prošli smo pored 'Malog magazina', gdje je kuća Pekića. Naslonjena na prozor, sa crnom maramom, bila je njegova majka Stana. Vidjela sam kada je podigao svezane ruke u prolazu da je pozdravi.
Na groblju je već čekao odred za streljanje i iskopana je raka. Starijih Nikšićana je tu bilo vrlo malo, svi su se plašili Talijana. Ljubo je stao iznad već iskopane rake. Odjednom je počeo da viče 'Živjela Komunistička partija Jugoslavije! Osvetite me!'
Začuli su se plotuni i vidjela sam da je pao... To je za mene bio šok, jer sam prvi put vidjela da neko nekoga ubije. Ta slika će mi ostati dok god sam živa. Mi djeca počeli smo da bježimo!"
U pripremljenom grobu iznad kojeg je ubijen, Ljubo Čupić i sahranjen. Tako je bilo sve do 1967. godine, kada su njegovi posmrtni ostaci preneseni na početak starog groblja, gde mu je grad Nikšić izgradio grobnicu i podigao nadgrobni spomenik.
Stjepan Filipović sa visoko uzdignutim rukama ispod vešala u Valjevu 22. maja i to pred nemačkim nacistima i osmeh Ljube Čupića uoči streljanja 9. maja 1942. godine pred italijanskim fašistima neporecivi su dokumenti jedne epohe kada je borba protiv najvećeg zla XX veka bila dokaz vlastite posvećenosti idealima slobode, časti i ljudskosti.
Vidimo se 13. jula naredne 2019. godine, kada će u centru Podgorice biti podignut spomenik još jednom značajnom antifašisti - Josipu Brozu.