Staroste pred sudom
Naslov ovog teksta referiše i na „Novosti iz prošlosti", zbornik radova o odnosu prema istorijskom revizionizmu koji smo davno čitali i sneveseljavali se i oduševljavali se, iz mnogo razloga. Možda i zato što se u analizama ne pominju reči kao što su „privatizacija", „vlasništvo" itd, jer takve vulgarne reči ne prijaju ušima pro-tranziciono raspoloženih malograđana, pogotovu ako su tek pre koju godinu otkupili stan vredan 50.000 maraka po povoljnoj ceni od 50 maraka. Pored revizionističkih „novosti" u ondašnjoj „novoj" istoriografiji koje se sa razlogom kritikuju i ismevaju, sama kontinentalna plima istorijskog revizionizma u publikaciji se ne razume kao sastavni deo sistemskih "novosti" iz prošlosti, već kao poremećaj, aberacija nečeg inače novog i poželjnog, dobrog i ispravnog - tranzicije u „normalno društvo". Revizionizam tu svakako nije ni u kakvoj jasnoj vezi sa re-uspostavljanjem režima kapitalističke periferije, koji se revizionizmom tek malo jače bacio u naručje svom izmaštanom „zlatnom dobu" i njegovim urbanim legendama (tridesete), pre svega o čarima privatne svojine i preduzetništva. Kao i u naručje tim čarima zaslepljene agende (buržoaskih) prava i sloboda.
Ta nelagodna a samim tim i nebitna tema je izgleda zaobiđena i u jednom kapitalnom delu kapitalnih naučnika: „Trijumf savremene umetnosti", sudeći makar po njihovom odgovoru na pitanje iz publike na promociji knjige (glasilo je otprilike ovako, promocija je bila dosta davno pa je moguća samo približna interpretacija: da li su autori uzeli u obzir činjenicu upliva privatnog kapitala na umetničko tržište u trenutku pisanja knjige a samim tim i upliva interesa kapitalista, npr. vlasnika kolekcija u istorizujuće i teorijske prakse i politike? A odgovor je bio, iako je vlasnik jedne od kolekcija bio ko-izdavač publikacije: ne). Da li se dakle radi o modi da se privatizacija i vlasništvo tretiraju kao nebitne, čak nepristojne reči? A kako stojimo sa reči patrijarhat? Nema ni nje u Novostima iz prošlosti, doduše postoji reč patrijarhalnost u naslovima u referencama na literaturu, ali u tekstu, sudeći po pretrazi - ne. To je, ako se može zaključiti i po nedostatku u tekstu i po obliku u kom se reč javlja u naslovima referenci, tipično liberalističko slepilo za sistemske uslove režima reprodukcije kapitala, u koje spada i osnaživanje patrijarhata. O tim uslovima se jednostavno ne raspravlja, samo se ukazuje na posledice kao što su „patrijarhalnost" ili patrijarhalne ličnosti ili patrijarhalni odnosi. To strukturno slepilo kao i partikularistički fokus koji ga često prati tek kao njegov blaži oblik, može biti i svrsishodno i produktivno u polju svakodnevnog aktivizma i aktivističkog intervencionizma, jer nema se uvek vremena i mogućnosti da se prepravlja sistem, pa ni da se razmišlja o tome. Ali je u naučno-metodološkom polju to slepilo nešto jako loše jer se prenebregavanjem takvih suštinskih uzročno-posledičnih veza (naučno i) pomaže reprodukciji i sistema i patrijarhata. Tu razumljivo postoji podela na svesno i nesvesno prenebregavanje a koja opet podela teško može načelno važiti za polje kritičkog naučnoistraživačkog rada ili npr. angažovane umetnosti. Ali svakako može važiti za nivo naučno-istraživačkog klasnog rada (a samim tim i rata tj. klasne borbe „odozgo").
Po Levinasu to jest njegovoj prigodnoj interpretaciji ključnih dostignuća marksističke teorije: moral, estetika, nauka, ne postoje po sebi već su deo borbe između buržoaskih i proleterskih snaga. Već smo shvatili, svoja visokomoralna načela buržoazija nije ni istorijski ni teorijski istakla radi zadovoljenja svoje pravedničke prirode, pokazala je to isuviše jasno i u Engleskoj i u Francuskoj i u Američkoj revoluciji i građanskom ratu, a još jasnije u svim kontrarevolucijama koje je organizovala ili pomagala ili priželjkivala, kao što to čini i danas, koristeći svaki incident i traumu da ojača kontrarevolucionišuće ideje i pozicije. (13)
Dakle, kako sve te nepristojne i nespomenjive reči stoje u vezi sa ružnim istinama koje skrivamo o nama samima, o čemu se sa razlogom pita i Ilić? Tog skrivanja kod Tibora Jone naizgled nema, ali u njegovoj beležnici ne ćutimo „mi", već „neki tamo" a nema ni objašnjenja odakle potiče sve to zbog čega zaista nije u redu pitati hrabre devojke zašto nisu „na vreme" rekle? Koja je socijalna i kulturna podloga svih tih ružnih pojava i primera ućutkivanja i prećutkivanja? Zašto se prećutkuje upravo to odakle i kako sve te pojave istorijski i teorijski prevashodno i potiču?
(Nastaviće se)
13) Levinas se u pomenutom eseju, doduše u jednom specifičnom kodeksu raskida sa starom ljubavlju (Hajdegerom) bavi zarobljavanjem potencijalno ljudski slobodne ličnosti u telo, krv, rasu. Ali i sam nagoveštava gde leži problem, parafrazirajući Marksa iz Jevrejskog pitanja: dostojanstvo pojedinca kao ni integritet duha i tela nikako ne idu u korak sa slobodom kapitalističkog tržišta, te se buržoasko društvo i njegovi zakoni nikako ne mogu ozbiljno shvatiti kao konteksti za očuvanje univerzalnog dostojanstva, integriteta i slobode ljudi. (Pomislimo samo kako na dostojanstvo i integritet tela radnica i radnika deluje naše kupovanje u firmama koje tim uspešnije postoje i "razvijaju" se na "slobodnom tržištu" upravo time što taj integritet, ni telesni ni umni ne poštuju to jest intencionalno ga degradiraju? I to shodno opasci nikog drugog do oca liberalne teorije i prakse Adama Smita: „...fabrički rad je fizičko i psihičko osakaćivanje čoveka." Ako znamo da je tekstilna industrija pravi kontinent feminizacije rada, patrijarhat ne predstoji i ne postoji na tom kontinentu tek onako, po sebi, već armira poredak potreban svojinskim i proizvodnim odnosima. Ti odnosi i taj patrijarhat jednom delu buržoazije zaista su nepodnošljivi i iskreno ga se odriču ili bore protiv njega, ali po pravilu onda kada njegovo željeno „ukidanje" ne ugrožava njihov materijalni i poslovni interes.)