Iskreno, odahnuli smo. Neki nepodnošljivi osećaji tipa neurađenog domaćeg, nemarom nevraćene knjige u školsku biblioteku ili namerom nevraćene prijatelju, osećaji izgovora tipa „doći ću sigurno ali ako ne dođem" ili „istina nam je važnija od uspeha osim u slučajevima kad je uspeh važniji od isitne", sve nas je to netragom napustilo kad smo čuli rezultate lokalnih izbora u Hrvatskoj. Zahvaljujemo (bosnizam od zavaljujemo) pakosno i Radničkoj fronti što se toliko trudi da nestane sa scene buržoaskog parlamentarizma, malo je previše za gledati šetkanje u takvom političkom i teorijskom outfitu, a kroz brlog perifernog parlamentarizma, pa nema logike, ni posle sto godina nadrealizam se neće tek tako zapatiti u narodnim masama...
Ono jeste, jugoslovenske srednje klase su odavno dezertirale sa radničkih frontova u čijim su pozadinama nikle i razgranale se. Uporno su širile dezinformacije, neprijateljsku propagandu, defetizam i sumnju, ko bi sada da ide pred sud savesti? Najpreduzimljiviji, tačnije najpreduzetničkije obdareni agilanti i opskuranti tih klasa sada čine gro progresističkog polisi-bućkuriša, koji se oportuno razvlači kroz kvazi socijal-demokratiju, stafuje nvo bulumentu, zaliva kalemčiće kapitalističkog zeleniša a gaji i tetoši brojne iskrene i živahne, ozlojeđeno-prpošne leve grupe i inicijative. Sve u svemu, kad izađu na crtu okoštalim političkim mafijama više deluju kao naivan mladi policajac koji se tu i tamo propinje da zameni onog lošeg, da nacionalistu nekom alhemijom učini nenacionalistom, neoliberala običnim liberalom itd. Lepim manirima, prijatnijim neokolonijlnim vokabularom, pevušenjem malograđanskih zabluda i skandiranjem polisijem omađijane aktivističke pastorale, mogu legitimno zastupati interese boljestojećeg malograđanijata, dakle 10-30% stanovništva gradova, u zavisnosti od blizine kapitalističkim metropolnim privredama. U suštini oni/mi i dalje funkcionišu/emo na socijalnom i kulturnom kapitalu koji su oportuno šparali i oplođavali još u SFRj domestifikovanoj i đubrenoj ideološkoj konfuziji.
Stidljiv povratak na klasni front radništva od strane našeg neposlušnog ideološkog otpadništva obeležen je razumljivim nepoverenjem, sumnjičenjima, zaboravile se lozinke, komande, uniforme nekako previše nove, nenošene a opet anahrono šivene i kićene. Ali toplo je u srcu onima koji su se tamo našli i do danas nekako opstali u klasnoj borbi, ne otišavši u apatiju, ne uhljebivši se protiv osećaja većine za istinu i pravdu, barem ne dobro se uhljebivši na takav način, ne prepustivši se koruptivnim čarima milostinje i filantropije.
Sve je dobro, radikale smo raskorenili, iluzije nakalemili, niču, cvetaju i granaju se u još jednom malograđanskom proeuleću. Zato od srca pozdravljamo ovaj istorijski uspeh najbolje naše sorte, najbrže i najokretnije adaptere, prerađivače i diseminatore perifernih EU mitologija.