Punih dvadeset godina su vozovi „Ivo Andrić“ i „Avala“ mojim brojnim sunarodnicima u mađarskoj prestonici bili jedina fizička veza sa rodnim krajem. Možda bi trebalo da kažem kako se sa nostalgijom sećam vožnji železnicom devedesetih godina prošlog veka. Neki to i tvrde, ali pažljivi slušalac stiče utisak da oni, zapravo, ne žale toliko za starim, rasklimatanim vozovima, koliko za svojom prohujalom mladošću.
Ako mene pitate, ni najmanje ne žalim za beskonačnim klackanjima na poluraspadnutim srpskim prugama toga vremena, za nepredvidivim dnevnim i noćnim avanturama i igranja mačke i miša sa lopovima, za vagonima koji bi se zimi pretvarali u poluzaleđene kontejnere, a leti u suve saune, ili za višesatnim, besmislenim zadržavanjima vozova na graničnom prelazu Кelebija.
U Beograd bismo, posle desetočasovnog putovanja brzinom od 30 do 40 kilometara na čas, stizali u stanju koje je zahtevalo barem dvodnevni fizički i mentalni oporavak. Taman koliko su u proseku bili dugi moji boravci u domovini.
Neki peštansku stanicu Кeleti pamte i po tome što su na njoj prvi put kročili na mađarsko tle, i ne znajući da je taj, naizgled slučajni čin, označio početak njihove nove životne etape, u zemlji koja im je nešto kasnije postala druga domovina. I ti noviji srpski seobnici su, kao i oni Čarnojevićevi, najpre verovali da će u Mađarskoj ostati nedelju ili dve; mesec ili dva; godinu ili dve... I tako, sve dok svoj privremeni boravak nisu počeli da mere decenijama i dok im njihovi potomci, odrasli u Budimpešti ili rođeni u njoj, nisu dali do znanja da ovaj grad smatraju svojim rodnim krajem. U tim trenucima, dileme bi iščezavale i svaka privremenost bi se selila u porodičnu istoriju.
Oni, pak, koji su u Budimpeštu tih davnih godina vozom stizali kao turisti, Кeleti najviše pamte po vremešnim stanodavkama. One su ih decenijama, sve do pojave interneta, prve sačekivale još na dolaznom peronu i pod nos im podmetale oveći komad kartona na kome je bila ispisana reč „SOBE“. Sporazumevali su se i cenjkali mimikom i pokretima ruku.
Ove bakice su se izdavanjem soba bavile godinama, tako da prevara nije bilo. Smeštaj koji su nudile, iako skroman, odistao je urednošću i čistoćom. Mnogi naši ljudi su, s vremenom, postajali njihovi stalni gosti i kasnije ih preporučivali svojim prijateljima.
Tih osamdesetih i devedesetih godina, Кeleti je bio i menjačnica deviza na otvorenom. Svako od nas koji smo tamo prodavali nemačke marke, kako bismo dobili koju forintu više nego u menjačnicama, imao je svog dilera, pouzdanog i diskretnog Arapina. Stajali su u manjim grupama kraj nekog od ulaza u staničnu zgradu i čekali svoje redovne mušterije. Bilo je to najsigurnije mesto za ovu vrstu razmene. U svim ostalim varijantama, pogotovo uličnim, postojala je opasnost da vlasnik deviza ostane bez njih, a da prevaru ne primeti odmah.
Blizina Trga ruža i Srpske gimnazije koja se na njemu nalazi, činila je da se na Кeletiju često mogao čuti naš jezik, pogotovo u vreme polazaka i dolazaka vozova iz Srbije. Кao i svaka stanica, i ova je bila svedok dubokih i bolnih uzdaha za onima koji odlaze; suza radosnica pri susretima sa onima koji su upravo pristigli; nestrpljenja praćenog psovkama kada spiker objavi da voz iz Beograda kasni; pogleda punih strepnje, uprtih u daljinu, kada ga i dalje nema...
Polako se, pokretnim stepenicama, spuštam u četvrtu liniju metroa, koja odnedavno povezuje taj deo grada sa suprotnim, na budimskoj strani. Podne je, pa promet u metrou nije veliki. Ljudi u to doba dana obično ne žure. Ima mesta i za sedenje. Vrata se zatvaraju i vozilo metroa polako kreće, da bi posle nekoliko sekundi naglo ubrzalo kretanje.
(Za nastavak priče kliknite OVDE )