"...Malo njih je kadro da sjajem lepota razvedri sumornost našega života..."
Jedan od najsjajnijih umova Balkana tokom XIX veka je svakako i Vasa Pelagić (1833, BiH - 1899, Srbija).
Kamo lepe sreće da i savremena Srbija ima sada i ovde jednog takvog prosvetitelja, uticajnog intelektualca, hrabrog mislioca!
Iz bogatog opusa Vase Pelagića, svakako najpoznatijeg kao autora knjige "NARODNI UČITELJ" (pregršt korisnih saveta za lečenje organizma prirodnim putem, o zdravom životu, kao i druge pouke o duševnom i telesnom zdravlju), izdvajam njegov otrežnjujući tekst "Umovanje čistoga razuma ili šta veli arhimandrit, profesor i direktor jedne bogoslovije - o religiji i njenim dogmama", Štamparija Viktora Hornjanskoga, Budimpešta, 1880.
U tom dugačkom tekstu detaljno i kritički su obrazložene sve zablude, mitovi, laži, manipulacije, relativizacije i zaglupljivanja, koja se sprovode pod maskom religioznosti, a u korist vlastodržaca i verskih vođa.
Za ovaj blog izdvajam sledeće:
"...Obični razum i crkva upućuju svijet da jednako brine o duši, o raju i paklu; a zdrav razum veli: takozvani raj i pakao takođe je zlonamjerna mantijaška izmišljotina kojom su lakše mogli da plaše i globe narod. Jer zbog raja i pakla narod je morao činiti priloge "majci crkvi", to jest mantijašima, da bi mu sveti oci duhovnici isprosili oproštenje od boga i pripremili mjesto u carstvu nebeskom, u raju. Radi tog cilja izmišljena su i krilata djeca-anđeli i crni rogati krilati đavoli. Radi toga su izmišljene crkve i molitve, krštenje i vjenčanje, opjelo i zadušnice.
Bez svake te mašinerije i spekulacije ne bi mogli crkveni i državni ugnjetači da tako lako zaglupe narod, pa ga globe i uvjek drže pred očima.
Prepredeni ugnjetavači su znali da je narod nezadovoljan svojim ropskim stanjem i teretnim državnim uredbama. Znali su da će on početi da u odmorne dane premišlja u društvu o svojim nevoljama, pa tako može naći uzrok nevoljama i otpečatiti dogovor i organizaciju kako će rastrgati sve uzroke i niti što narodu nite i donose nesreću. A ko je drugi nitio i otkrivao te niti ljudskih nesreća nego mantijaši, sluge boga i oltara, a oni su onda bili vlasnici i državne i crkvene uredbe. Stoga su oni u odmorne dane sabirali narod oko sebe i kljukali mu u glavu da se neprestano moli, da misli o bogu, raju, paklu, o svojim teškim grijesima, i da nikad ne zaboravi da će svi oni naslijediti carstvo blaženstva vječitog u raju koji pate i trpe ovdje na zemlji i slušaju svoje starješine i nastavnike, propovijedajući svijetu božju riječ što glasi: "povinujte se vlastima, jer je svaka vlast od boga", i "ko pretrpi do kraja, spasiće se".
Da je crkva zaista težila za tim da stvori glupav i pokoran narod vidi se iz crkvenih knjiga, iz "svete liturgije" koja pjeva: "blaženi su oni što su krotki i duhom nišči". I valjda je zato množila i još jednako množi carstvo mrtvaca na nebu. Pa rašta onda bog stvara revolucionare-ljude? Manje bi zavrzlame bilo da umjesto ljudi stvara samo ovce, pa - mirna Krajina. One su i krotke i "‘ništave duhom". Bar tada ne bi trebalo ni pakla, ni đavola, ni crkvenih molitva, ni mantijaša, ni svekolike sadašnje gluposti što se zbog toga rađa i traje, podržava i potpomaže. Ili valjda bog ima pasiju, ćef mu je gledati kako se svijet muči, strada, globi i u paklu gori kao što su rimski tirani uživali, popijevali i poigravali od radosti gledajući kako Rim gori u plamenu i kako lavovi raskidaju ljude u cirkusima-pozorištima?
Takvih budalaština puno je sveto pismo, a isto tako i sve propovjedi sitnih i krupnih mantijaša. Raj su opisali tako basnoslovno i kitnjasto da bi čovjek pomislio kako je u njemu urnek svih krasota i naslada. Muhamedanski mantijaši još poetičnije pretstavljaju krasote raja veleći da će se tamo vjernici, pored ostalog uživanja, koristiti i "hurijama" koja će i poslije supružanskog snošaja dovjeka ostati djevojke kao bogorodica pored Josifa i rođenja Hristova "djeva". Samo je čudo nama zašto se i jedni i drugi ne poubijaju da te krasote čas prije uživaju gore na nebu, nego ovdje žive, te globe i varaju narode.
I u tome se sastoji njihov moral i njihova briga za povjereno "stado". O, blaženog stada, koje im još i danas vjeruje i prilog daje! Dokle li će tako?"
P.S.
U zatvoru u Požarevcu, 25. januara 1899. godine, umro je srpski prosvetitelj, narodni učitelj i lekar Vasa Pelagić.
Vasa Pelagić je jedan od prvih pobornika ideje socijalizma u Srbiji i na Balkanu.
Bio je plodan i veoma čitan pisac, a radovi objavljeni tokom njegovog života štampani su u 250 hiljada primeraka.
UVODNI DEO TEKSTA:
Zabluda je osnovni uzrok svih zala.
Religija je najkrupnija zabluda.
Svjetlost nauke i zdravog razuma
dužna je da rastjera kužnu magluštinu svih predrasuda.
Svi svesni članovi naroda i ljudstva smatraju da je velika dobit doći do čistog razuma, čistog umovanja. Jer se samo umovanjem čistog razuma dobija sposobnost, snaga da ljudstvo zna i može da izađe i stvori sve uslove, osnovu koju će mu učiniti i osigurati srećan i blagodetan, napredan i slobodan život. To je cilj prave nauke i cijelog ljudstva. Stoga se svi pravi prijatelji naroda ozbiljno brinu, pa i sa požrtvovanjem svog života rade, da se svi članovi naroda i ljudstva pomoći nauka i rada tako razviju da znaju o svemu zdravo rasuđivati, pametovati. To je vrlo nužno, jer i prošlost i sadašnjost i nauka i praktika daju nam nebrojane primjere i uvjerenja da će narod bez čistog razuma dovjeka nesrećno, grabljivo, nebratski, jadno, krvnički i ropski među sobom živjeti i satirati se, i pored svega toga, bez zdravog umovanja i poslovanja biće ropske sluge ništariji, gluposti, tiraniji i lažariji.