Kada spavam ništa ne vidim, samo osećam. Osećam mirise, čujem zvukove. Onda mi ti zvukovi i mirisi prave slike od kojih su sačinjeni moji snovi. A kada se probudim, oči držim širom zatvorene kako bih osetila mirise i zvukove jutra. Kada sam bila mala to je bio miris topole pored prozora kuće moje Nane pomešan sa zvukom lišća koje je jutarnji povetarac temeljito prebirao dok su gugutke čavljale svoju jutarnju mantru. Zimi se osećao samo miris novog snega palog preko noći a vetar je i dalje prebirao po granama topole koje su, okovane u led, proizvodile zvuk sličan kristalnim perlicama. Kada bih otvorila oči ceo prizor bi nestao. Kako onda možemo verovati svojim očima?
Pustinja je uvek žedna. Žedna je mirisa i zvukova pa ih danju krade od vetra jednim velikim udahom samo da bi ih onda noću sve oslobodila kroz jedan izdah predat istom tom vetru. Crveno More ne miriše kao ostala mora. Nema borovih šuma uz obalu koje bi bojile te mirise. Mirise Crvenog Mora upija Sinajska pustinja tokom dana a noću ih vraća moru začinjene mirisom granita, krečnjaka i crvenog peska i tada ono miriše kao olovno nebo pred kišu u kraju gde kiša skoro nikada ne pada. A i kad padne, taj miris je još teži i opojniji. Nozdrve su široko otvorene kako bi uhvatile svaki molekul koji donosi taj miris. Tu se još mešaju razni mirisi koje je pustinjski vetar pokupio na svom putu. Majčina dušica, ruzmarin, limun, aloja, bosiljak, šimšir, petunije, razne palme, hibiskus crveni i žuti, bendžamini, beduinskie vatre iz pustinje pored kojih spavaju koze i kamile zajedno sa svojim pastirima. Pustinjski vetar nosi i mirise ljudi. Mogu se tu razaznati mirisi zajapurenih turista koji mirišu na kojekakve preparate za sunčanje, trgovaca parfemima i začinima koji mirišu na sve i svašta, miris uvek preznojenih vozača taksija i autobusa, ronilaca koji mirišu na so, zaljubljenih koji imaju miris vanile, pijanih obučeni u miris piva, viskija, tekile i još kojekakvih vrsta alkoholnih pića sa neizbežnom notom duvanskog dima. Ujutru pustinja ponovo pokrade sve te mirise i čuva ih do večeri.
Juče sam obukla svoju majcu koja nije mirisala na mene. Mirisala je na.......hmmm....testosteron. Nosio je muškarac
Ponekad tako nabasam na neki miris ili zvuk iz prošlosti koji onda pokrene lavinu emocija i memorija koje me ne napuštaju satima sve dok ima i malo tog mirisa u mojim nozdrvama. Zatim čarolija nestane odnešena onim neuhvatljivim vetrom.
Često poželim da ponovo osetim neke mirise i čujem neke zvukove koji će me vratiti u neki davni momenat koji ne želim da zaboravim i koji želim da proživim još neki put. Ali kako uhvatiti miris i sačuvati ga? Kako uhvatiti vetar? Od čega je miris sastavljen? Da li mirisi mogu da se čuvaju u bočicama? Da li miris može da nam vrati osobe kojih više nema? Da li osoba menja svoj miris sa godinama?
Da li film može da nam dočara mirise? Da li oči mogu da osete miris? Da li ste gledali film „Parfem“?