Igor Grubic, umetnik koji zivi u Zagrebu, proveo je nekoliko dana u Beogradu u okviru programa CZKD-a "+ - 40 godina" pripremajuci se za umetnicku akciju "Mala lekcija citata" koju ce 15.06. u 18h izvesti na ulicama Beograda.
Dan pre akcije, u CZKD-u 14.06. u 18h odrzace se predstavljanje Grubicevih radova.
Tim povodom prenosim intervju Igora Grubica koji je objavljen u Feral Tribunu:
Kad smo došli u policijsku postaju na Strossmayerovom trgu, policajci su mi pokazali smotane transparente koje su ranije oduzimali, i kazali mi da im se moj transparent s citatom Karla Marxa ("Posljednji kapitalist kojeg ćemo objesiti bit će onaj koji nam je prodao uže") između svih tih zaplijenjenih natpisa najviše sviđa, da je to pun pogodak. Mislim da neću lako zaboraviti tu scenu, kako razgaljeni policajci vješaju Marxov citat na ormar u postaji. Drago mi je da sam ih potaknuo na to, jer čak i njih boli nepravedna razdioba u ovom društvu, a svjesni su da su dio sistema koji ne valja, koji je truo
- Prošlog tjedna policija vas je uhapsila na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, tokom vaše umjetničke akcije vješanja određenih citata poznatih svjetskih ličnosti na zagrebačke spomenike poznatih hrvatskih ličnosti. Kako je došlo do toga?
- Akciju sam izveo u sklopu Subversive Festivala, a zvala se "Mala lekcija citata". Spomenike na koje sam postavljao transparente s citatima, odnosno vješao ih kipovima poznatih ličnosti najčešće oko vrata, koristio sam kao nositelje viših društvenih vrijednosti. Postavljeni u javni prostor, oni su građanima podsjetnik na takve kulturne točke, s povišenom simbolikom i moći govora. Pokušao sam ih oživjeti zbog rutine koja je neminovna, kad ih nakon svakodnevnog zaobilaženja prestanemo primjećivati, oživjeti ih kao društveno-političke komentatore naše situacije.
Na neki je način i duhovito privlačiti pažnju transparentom na spomeniku, poput onih koje sam ja uključio u akciju: Augusta Šenoe, Marije Jurić Zagorke, Tina Ujevića, Ljudevita Gaja, Nikole Tesle i, povremeno, Petrice Kerempuha. Jedan je citat Karla Marxa - "Posljednji kapitalist kojeg ćemo objesiti bit će onaj koji nam je prodao uže", drugi je Lava Tolstoja - "Domoljublje opravdava pripremu velikog broja ubojica", treći Johna Heywooda - "Što si bliže crkvi to si dalje od boga", a četvrti je trebao biti Rose Luxemburg - "Socijalizam ili propast u barbarstvo", no kako nismo imali najavu da akcija nije prijavljena, ispalo bi da nakon svega još i provociram daljnju reakciju medija...
Najčešće reakcije gledatelja bile su takve da bi slučajni građanin, bijesan i revoltiran, strgnuo transparent sa spomenika. Ali, jedan građanin ovom je prilikom pozvao policiju, dok sam vješao citat Heywooda o Radića.
Promišljanje stvarnosti
- Ne samo da je zvao policiju, nego vam je i prijetio metkom.
- Bio sam jako iznenađen njegovom gnjevnom reakcijom, izgledao je vrlo agresivno. Uznemirilo me to i zbog fizičke sigurnosti moje suradnice, fotografkinje Ivane Biočine 23-godišnje djevojke koja je stajala uz mene i fotografirala akciju. Tip se derao da je on pozvao policiju, da transparent vrijeđa njegove religijske osjećaje i da je bolje da nas odvedu nego da nas on ustrijeli. Kad sam vidio da policajac uopće ne reagira na prijetnju, pokušao sam agresivca uvjeriti da pripazi na ton i rječnik, jer se radi o umjetničkoj gesti koja ne vrijeđa ničiju vjeru. A što se policije tiče, nju mogu samo podržati. Nisam imao dozvolu za akciju, pa su oni morali tako obaviti svoj posao.
- Da, osim što su bar trebali privesti i onog što vam je prijetio smrću. Očito, radije hapse umjetnike poput vas ili španjolskog glumca Adriana Schvarzsteina, koji je u Zagrebu nastupio na Fakiju. Kako su se zatim ponijeli prema vama?
- U načelu, i ja radim svoj posao, kao i umjetnik iz Španjolske, kao i ta policija. Dobronamjeran sam utoliko što zapravo neagresivno pozivam građane na društveni dijalog. Moramo jedni druge poticati na promišljanje zajedničke stvarnosti, onoga što se u društvu događa. A osobno mislim da nam se desio poremećaj onih viših društvenih vrijednosti koje među ostalim reprezentiraju i spomenici. Sami policajci koji su me priveli, međutim, priuštili su mi jedno baš posebno zadovoljstvo, i na tome sam im zahvalan. Čitavo vrijeme oni su se ustvari prilično ležerno zezali, jer im valjda takav slučaj predstavlja čistu nagradu u odnosu na sve ono čime se inače moraju baviti.
Kad smo došli u policijsku postaju na Strossmayerovom trgu, pokazali su mi smotane transparente koje su ranije oduzimali, ne znam kroz koliko vremensko razdoblje. Uglavnom, kazali su mi da im se moj transparent s citatom Karla Marxa između svih tih zaplijenjenih natpisa najviše sviđa, da je to pun pogodak... Mislim da neću lako zaboraviti tu scenu, kako razgaljeni policajci vješaju Marxov citat na ormar u postaji. Kao u češkim filmovima, čovječe... Drago mi je da sam ih potaknuo na to, jer čak i njih boli nepravedna razdioba u ovom društvu, a svjesni su da su dio sistema koji ne valja, koji je truo.
- Sličnu ste akciju proveli i u Splitu. Kako ste tamo prošli?
- Jedan od citata koje smo upravo tamo koristili u radu, glasio je - "Razbijamo u komade mit o apolitičnosti umjetnosti". Ta misao Majakovskog inače je jedna od ključnih parola u mome umjetničkom djelovanju, i nastojim je se konzekventno držati. Općenito, puno mi znači ruska avangarda. Ljudi su, međutim, sa znatno više interesa reagirali na citat Lava Tolstoja o domoljublju i ubojicama, zakačen o spomenik Marku Maruliću. Naišli su neki strani turisti s vodičima, pa su ih pitali o čemu se radi. Vodiči su se zbunili, vidjeli su mene u radničkoj odjeći, i još grupu studenata likovne umjetnosti koji su tamo stajali... U akcijama inače nosim radnički kombinezon i kapu, prvenstveno želeći ukazati na obično prešućivanu činjenicu sve većeg nezadovoljstva nižih društvenih slojeva, poniženih i marginaliziranih uslijed pljačke devedesetih godina prošlog stoljeća. A vodiči su me prvo zapitali imam li dozvolu, pa sam ih primirio odgovorom da imam, jasno. Da im je mogu pokazati nakon akcije, ako žele.
Autorski integritet
- Čak vas turistički vodiči legitimiraju, ne samo policija...
- Ali, ja ipak vjerujem da u umjetničkom radu treba djelovati nekom vrstom gerilske taktike, pa često radim bez službene dozvole. Najzanimljivije je pritom bilo konačno objašnjenje vodiča turistima koje sam čuo, da to antiglobalisti reagiraju na aktualno pristupanje Hrvatske NATO-u. E, i to da se, kao, bunimo zbog mogućih odlazaka naših mladića u ratove po svijetu. Reakcije na splitsku akciju nisu bile jednostrane, međutim, to također moram naglasiti. Neki ljudi u prolazu dovikivali su da se slažu i da tako treba, s obzirom na komentar pozicije kapitala i Crkve u Hrvatskoj, a drugi su dobacivali da kako se uopće usuđujemo. Tako je, uostalom, bilo i u Zagrebu, nipošto istoznačno i jednodušno.
- Dobro se pamte vaši radovi poput multimedijalne manifestacije u znak prosvjeda protiv uvođenja PDV-a na knjige, ili - još i više - bojanja splitskog Peristila u crno 1998. godine. A i netom završeni Subversive Festival izazvao je značajnu pažnju jednom kolorističkom kontrasubverzijom, naime, korporacijskim tonovima sponzora na festivalskom plakatu.
- Moguće je da će se u skorašnjoj budućnosti takve stvari sve više dešavati, eto, i kod nas. Pa će sami umjetnici, zbog nemogućnosti preživljavanja u ovakvoj zajednici, pristajati sve više na takvu vrstu kompromisa. Moramo biti svjesni da je pitanje preživljavanja umjetnika u hrvatskom društvu krajnje delikatna stvar. Likovnu akademiju godišnje završi oko 50 do 70 umjetnika, od kojih sa dalje nastavi baviti umjetnošću svega njih četvoro ili petoro iz generacije. To je katastrofalan prosjek, a mnogi od njih odustanu baš zbog egzistencijalnog pritiska. Svjesni smo da kod nas nema tržišta zainteresiranog za suvremenu umjetnost, pa je često umjetnik taj koji popušta. Ali, unatoč objektivnim okolnostima, ja ne mogu zaključiti drugo doli da je i pitanje toga izbora, u krajnjoj liniji, sasvim individualna stvar. Ona se tiče isključivo autorskog integriteta određenog umjetnika.
Osobno nastojim ostati dosljedan svojim umjetničkim uvjerenjima, i zbog njih se trudim biti neovisan u financijskom smislu. Za život zarađujem obavljajući drugu vrstu poslova sa strane, a prostor svoje umjetnosti ne izvrgavam iskušenjima te vrste. Ne zarađujem od nje, dakle, nego za nju... A korporacije se jednostavno pokušavaju i same hraniti na umjetnosti kao sponzori, one žele pretvoriti umjetnost u bilo kakvu ekonomsku vrijednost. Čim tako neka subverzivna ili "subverzivna" akcija privuče dovoljno javne pažnje, korporacije se nastoje ubaciti u isto društvo. Na taj način ulaze u novi prostor marketinga, koji im drukčije nije bio dostupan.
Pravi put
- Bi li se zbog ravnoteže trebalo javnim novcem u većoj mjeri podržavati nezavisne umjetnike? Uostalom, bi li država trebala biti više socijalna, pa da više dobiju i umjetnici?
- To je sasvim sigurno jedini pravi put kojemu možemo težiti. To je i jedno od najbitnijih pitanja u našoj kulturi danas. Ako se želimo smjestiti uz zemlje Zapada i Svijeta, moramo biti svjesni značaja razvoja kulturne politike i javnog ulaganja u kulturu. Ovo jest maleno tržište, i tim više moramo raditi na razvoju kulturne politike. A ne radimo gotovo ništa, za razliku od nekih drugih zemalja sa položajem sličnim ili približnim našemu. Srbija, primjerice, puno više i modernije drži do kulturnog promoviranja, prezentiranja i lobiranja u međunarodnim okvirima, ne samo kad je posrijedi film.
Naši značajni redatelji jako se malo predstavljaju po Zapadu, a bolje ne stoje ni ostali umjetnici. Gdje god išao, a bio sam u dosta zemalja, ljudi puno više znaju o srpskom negoli o hrvatskom filmu. To je zato što i njihove ambasade po svijetu vrijedno i sustavno rade na promociji svoje kulture, kao što čine najnaprednije zemlje, a za razliku od većine naših diplomatskih predstavnika. I time bi država, naime, mogla pridonijeti boljem položaju domaće umjetnosti i umjetnika, ne samo organizacijom financijskog modela koji bi bio primjereniji društveno-političkom trenutku.
To su dvije strane jedne te iste stvari, a kod nas uglavnom ne funkcionira nijedna od njih. Sve je marginalizirano, najviše se ulaže u sport, po njemu smo najprezentniji u svijetu. Mislim, sport valjda jest bitan, no u njemu se - pogotovo u nogometu - ionako vrti dovoljno novca, da ne bismo trebali izdvajati još i tolike milijune za stadione. Morali bismo povesti računa o proporcijama, ovako su sasvim izobličene.
Igor LASIĆ za Feral Tribune
28. svibnja, 2008.