Nerado i retko pričam i pišem o kolegama. Rado i često pričam sa njima, bar sa značajnom većinom onih sa kojima me povezuje još nešto osim puke činjenice da se bavimo istim ili sličnim poslom i koje srećem prilično redovno. Svoje kolege, pre svega one starije, pokušavam da poštujem kad god uspem da nađem razlog za tako nešto.
To skoro-pa-pravilo važi za sve, a uvek važi za one sa kojima sam nekada radio i prošao neke dobre i loše dane, prijatna putovanja, svakodnevnu nervozu, obične poslove, sjajne prilike, svađe i saradnju.
Neću ni sada puno o kolegama iako bi razlog mogao da se nađe.
Nerado i retko razmišljam i pričam o nacijama, njihovim karakteristikama i prilično me ubijaju svi pokušaji da se takva podela sveta primeni i da se 'karakteristikama nacija' objasne stvari koje živim(o).
Voleo bih da znam da je stav da su Hrvati proračunati, da Slovenci puno piju, da Bosanci slabo kapiraju, da su Crnogorci lenji, Bugari 'uvek mučki i iza leđa', Belgijanci skloniji pedofiliji nego iko drugi, Nemci nacisti, Francuzi prljavi, Španci svadljivi, Afrikanci brzi, Azijati vredni... samo posledica lične frustracije onih koji takav stav imaju i, u ekstremnim slučajevima lako brane, a ne loša namera ili čak samo zlo.
Siguran sam u samo nekoliko stvari na ovom svetu a jedna od njih je da su nacionalna prebrojavanja pouzdan put u nezadovoljstvo, mržnju i nesreću. I zbog ubeđen da su oni koji misle da je to što su Španci prvaci Evrope u odbojci i fudbalu, Rusi u košarci, Crnogorci u vaterpolu samo ishod sportskih događaja za nama i nešto što ne bi smelo da ima veći značaj od toga srećniji, benigniji, pozitivniji, na kraju krajeva, bolji od onih drugih.
I baš sam se obradovao što su finale Evropskog prvenstva u vaterpolu igrale baš reprezentacije Srbije i Crne Gore. To je, nekako, osećaj pripadnosti prostoru na kojem se govori moj maternji jezik, kako god ga zvali jedni ili drugi, zadovoljstvo što neke od ljudi koji su se junački i do kraja borili u bazenu u Malagi znam i što sam potpuno siguran da je malo onih koji su se više od njih potrudili da uspeju u sportu.
Još me više raduje to što će se u Pekingu za medalje boriti i jedni i drugi. I oduševljen sam što niko, a ubeđen sam da bi već neko to sa oduševljenjem uradio, ne izveštava o neredima, sukobima, tučama navijača S i CG. Nije ih, na žalost tih nekih, bilo.
Ma, biće utakmica, samo da razuma i čistih srca bude, to je mnogo manje izvesno. Da ne zaboravim, siguran sam i da je sasvim normalno da ljudi mogu da komentarišu ono što je neko napisao.
A nadam se da će sledeći povod da pišem biti mnogo lepši...