OK, OK, znam da je naslov odvratni izraubovani kliše. Međutim, nekad i klišei savršeno odgovaraju situaciji. Mislim da je to tako u ovom slučaju.
Sačekao sam 48 sata da vidim da li će nam se nebo sručiti na glavu. Nije, pa ko velim 'ajde da napišem koju o (zaista, ne pišem taj pridev olako) istorijskom meču odigranom u subotu 6. septembra 2008. u Jerevanu, Jermenija, u sklopu kvalifikacija za svetsko prvensto u fudbalu 2010. Jermenija-Turska (0:2). No, kao što (nadam se) taj kliše-naslov nagoveštava ovo je sve samo ne tekst o fudbalu.
Nisam neki ljubitelj fudbala (dapače) i to me u ovoj zemlji čini pomalo crnom ovcom. Svojevremeno sam pokušao da dobijem razuman odgovor od kolega sa kojima sam radio u jednom web studiju u Istanbulu [sve mlađi ljudi i žene (do 30)] na pitanje zašto baš svaki dan tokom pauze za ručak pričaju (isključivo) o fudbalu: "Razumem da razmenjujete utiske sa nedeljne utakmice ponedeljkom, isto važi za četvrtak ali (aman!) zašto i utorkom i sredom i petkom?"
Razuman odgovor je izostao ali sam vremenom živeći ovde došao do zaključka da je fudbal zapravo "najsigurnija" tema, te da bez obzira koliko je velik animozitet između navijača, recimo, Fenerbahčea i Galatasaraja, on je uvek manji od animoziteta koje stvara politička podela. Ljudi se mogu posvađati oko faula, penala, ofsajda i štatijaznam ali durenje traje kratko, najduže do sledeće utakmice.
Mislim da je nepotrebno da pišem da i ovde, kao svagde, spajanje ta dva sastojka (fudbala i politike) proizvodi eksplozivnu smešu (ko to može bolje znati od nas "zapadnih" Balkanaca?). Odluka predsednika Turske, Abdulaha Gula, da otputuje u Jerevan kako bi sa predsednikom Jermenije Seržom Sargsijanom odgledao meč je primer veoma hrabrog mešanja pomenutih sastojaka. Turska i Jermenija nemaju diplomatske odnose, a granica je zatvorena od 1993. zbog konflikta u Nagorno Karabahu (u kome je Turska čvrsto stajala na strani Azerbejdžana). Pitanje priznavanja genocida nad Jermenima 1915, koje više gura jermenska dijaspora nego matica, takođe truje odnose ovih suseda.
Uvek antiprotivna opozicija je Gulovu odluku dočekala (a kako drugačije?) na nož, sve vrišteći o "izdaji" azerbejdžanske braće i uopšte o "veleizdaji". Fakat da je jermenska reprezentacija koliko tri dana ranije, sve poričući da to čini zbog ovog meča, promenila grb, uklonivši sa istog vrh planine Ararat (čije prisustvo na istom se tumačilo, je l' da, kao teritorijalna pretenzija Jermenije) nije ostavilo nikakav utisak na opoziciju. No, njih (opoziciju) je teško ako ne i nemoguće impresionirati. Anyway, predviđeno rušenje neba zbog tog predsedničkog putovanja se nije desilo.
Sen i san Hranta Dinka
Dok smo gledali tu, nadasve mlaku i pomalo dosadnu utakmicu (daleko od visokooktanskog fudbala specifičnog za region), Fu (moja supruga) i ja smo ćutali. Ništa navijanje i skakanje koje upražnjavamo u normalnim situacijama iako, kao što rekoh, nismo fanovi fudbala. Interesantno ali istinito, kad su u drugom poluvremenu pali golovi nismo čuli salve oduševljenja iz seoskog "kafea" (tri brda od nas) gde su naši suseljani gledali meč (ako postoje sugrađani valjda postoje i suseljani). Posle smo priznali jedno drugom da su nam u glavi bile samo dve stvari. Prva "samo da ne bude nekog sranja" i druga prisustvo duha Hranta Dinka. Kako bi on bio srećan!
Hrant Dink (1954-2007), tursko-jermenski novinar i intelektualac, je bio od one vrste ljudi koje je teško ne voleti (pod uslovom da se čovek ne povede za slepom mržnjom od sorte koja mu je došla glave). Bio je onaj pravi, koji odbija da gleda na stvari crno belo, što ga je uvek stavljalo u poziciju između dve vatre, kako među turskim zemljacima, tako među jermenskom dijasporom.
"Ja izazivam prihvaćenu verziju istorije zato što ja ne pišem o stvarima crno-belo. Ovde su ljudi navikli na crno-belo, zato su zgranuti postojanjem (drugih) nijansi."
"I challenge the accepted version of history because I do not write about things in black and white. People here are used to black and white; that’s why they are astonished that there are other shades, too."
Dok je prvima (Turcima) zamerao odbijanje suočavanja sa avetima prošlosti, drugima (jermenskoj dijaspori) je zamerao zilotsko insistiranje na međunarodnom priznavanju genocida. To nije bilo get over it ("pređite preko toga") stav, uostalom on se borio za priznavanje tog genocida isto kao oni. To je bio stav da se ne može živeti za i od prošlosti. Da postoje živi kojima takva "prst u oko" strategija itekako škodi, pa je kontraproduktivna (što s druge strane ne znači da je zagovarao bilo kakav retuš istorije ili ćutanje). Za razliku od jermenske dijaspore Hrant Dink je u popunjavanju belih mrlja istorije tražio način za pomirenje dva naroda.
Širina njegovih pogleda se najbolje vidi u njegovom protivljenju francuskom zakonu koji je na spisak kriminalnih dela stavio i poricanje jermenskog genocida. Planirao je put u Francusku da bi prekršio taj zakon.
Ironija sudbine je učinila da posle drugog procesa protiv njega, a na osnovu notornog člana 301 turskog krivičnog zakona (član o uvredi "turkstva"), bude osuđen (uslovno 6 meseci) baš zbog rečenice upućene jermenskoj dijaspori:
"zamenite otrovanu krv povezanu s Turcima svežom krvlju povezanom s Jermenijom"
"replace the poisoned blood associated with the Turk, with fresh blood associated with Armenia"
(rečenica zeznuta za prevođenje, rado ću prihvatiti sugestije)
Nije pomoglo ni to da panel angažovan od strane suda, a koji su činili vrhunski stručnjaci za (turski) jezik, nije našao nikakvu uvredu ni turkstva ni turske krvi (o kojoj btw nema ni reči - očigledno govori o jermenskoj). Maja 2006. Dink je iscrpio sve pravne mogućnosti u zemlji i obratio se Evropskom sudu za ljudska prava. Septembra iste godine još jedna optužnica po istom članu je podignuta protiv njega.
Štampa (ista ova koja danas vrišti "islam & šaria ante portas") je krenula u besomučnu kampanju, pa se pisalo o Dinkovim izjavama o "otrovnoj turskoj krvi" i sl. ne bi li se stvorila atmosfera linča. Međutim, danas znamo da su mnogo mračnije sile, otelotvorene u para-državnom kartelu pod imenom Ergenekon, planirale njegovo ubistvo. Hrant Dink je ubijen 19. januara 2007. ispred zgrade u kojoj su smeštene kancelarije Agosa, nedeljnika na jermenskom i turskom, čiji je glavni urednik bio od osnivanja.
Demonizacija Hranta Dinka, uprkos besomučnosti, očigledno nije urodila plodom. Preko 100000 (sto hiljada) ljudi je hodalo na njegovoj sahrani, a kako piše Džengiz Čandar dan njegovog ubistva je tačka preokreta (turning point) za mnogo stvari u Turskoj.
Jedna od tih stvari se desila u subotu.