Ili ono što je od njega ostalo...
Konačno sam ga ubedio. Stoji mu taj čamac, niko ga ne koristi, i stalno mi se žali... imam posla danas, biće jak vetar, mislio sam da će deca da ga koriste... konačno danas idemo. Na pecanje.
Jezero Mid je nastalo kada je tok reke Kolorado pregrađen izgradnjom Huverove brane, izvođenjem građevinskog poduhvata koji bi i u današnje vreme bio značajan, a da ne govorimo o tridesetim godinama prethodnog veka i vremenu velike ekonomske depresije. Kako god, jezero je tu gde je, ćudljivo menja zapreminu, uglavnom prema potrebama susedne Las Vegas Metropolitan oblasti, ali i potrebama za električnom energijom susednih bratskih država Arizone i Kalifornije. Jezero Mid je nešto najbliže Mediteranskom basenu i njegovim morima, osim što je slatkovodno. Kristalno čista voda i fenomenalne šljunkovite ili peskovite plaže, te strme kamene litice i nebrojene uvale do kojih se ugalavnom može doći samo sa vode, plovilom.
Na ovim prostorima postoji verovanje da su najradosnija dva dana u životu vlasnika plovila dan kada ga je kupio, i dan kada ga je prodao. U mom slučaju nije bilo baš tako. Dan kada sam kupio čamac je svakako bio uzbudljiv, ali dan kada sam ga prodavao je bio savršen. Ni daška vetra, površina jezera kao ogledalo. Motor pali na pola ključa i zadovoljno brunda. Po izlasku iz marine odmereno dodajem gas, čamac se na momenat propinje da bi se u trenutku vratio u ravan i nastavio da glisira, neumoljivo, ostavljajući za sobom minimalan trag. U očima budućih vlasnika vidim opijenost, istu onu koja je i mene držala dobrih pet godina (a lako mi se povrati i danas). Odvija mi se film unazad, koliko smo fantastičnih vikenda proveli na jezeru, obišli svaki zaliv, roštiljali, plivali, verali se po liticama i skakali sa njih u vodu, skijali na vodi, pecali... sve dok se nismo umorili.
Kada se konačno stigne na odredište počinje procedura porinuća čamca. Naime, većina vlasnika čamaca svoje ljubimce parkira ispred kuće (ako su u prilici) ili u nekom od brojnih parkirališta na suvom koja su daleko jeftinija od mesta u marinama. Proces porinuća nije previše komplikovan i odlično je uređen, ali je svakako lakše kada u njemu učestvuju dva operatera, jedan na čamcu a drugi na vučnom vozilu koje je, treba reći, u 99.999% slučajeva pickup truck.
U često dugačkom redu na rampi za porinuće kojih je na strani jezera najbližoj gradu ostalo tri, ova na slici gore ima najpovoljniji nagib. Ona druga je previše plitka, tako da vučni vlak (da ga tako nazovemo) treba uterati u vodu toliko daleko da voda preti da počne da curi u unutrašnjost vozila. S druge strane, treća rampa je prilično strma i otežava izvlačenje čamca na prikolicu, po završenom događanju na jezeru.
Elem, da bi se čamac porinuo potrebno je prvo uterati prikolicu koja ga nosi nazadačke u vodu (u rikverc, što bi se reklo). Ispostavlja se da je to za neke ljude nerešiv problem dok je za druge šetnja u parku. Kako god, tu dolazi do značaja priča o dva operatera (koji znaju šta rade), jedan koji uteruje prikolicu, i drugi koji kontroliše čamac, kada je ovaj u vodi. U nedostatku znalaca, od pomoći može biti i životni saputnik koji će po porinuću čamca odvesti kamion i praznu prikolicu daleko, daleko, najdalje, skroz na sam kraj ogromnog parkinga gde nema nikakvih prepreka za parkiranje, da vi ne biste morali. Ali i to je bolje nego ništa. Osim što ćete vi morati po završenom ugođaju da pešačite preko tog istog parkinga na 40 i više stepeni celzijusa da bi ste tu istu prikolicu doveli na rampu i izvukli čamac na nju.
Moj rođeni brat od tetke i ja smo izverzirani, tako da sve ove radnje radimo sa zadovoljstvom. Danas nismo ništa upecali ali se ne predajemo. Posebno on. Kupio je fish finder, sonarni uređaj koji pokazuje šta se nalazi dole ispod. Držite se ribe, mi sutra ponovo dolazimo, i tako sve dok nas drži, a držaće nas... izgleda