Nema druge, raskrčiti u sebi sebe, stalne stanare privoleti ili zaobići, ukoliko je moguće, prijavljene podstanare umiriti, rasterati bespravno useljene, ne plaćaju ništa, zamandaliti vrata ( prozore zakovati daskama) pred onima što su u čekanju razapeli šatore na obalama kapilara i unutrašnjim obroncima lobanje nadajući se brzom ulasku ne hajeći za uništene travnjake, zatrovane izvore, zagađen vazduh... izbledele misli, zaludne emocije, izgubljena nadanja... Nema druge, krenuti prvo protiv sebe, zaokrenuti u sebe.
I, šta sam očekivao, čemu se nadala, rasporen listom suvog kukuruza?!
Prihvatam sve fizičke poslove!
Sređujem bašte, ašovim, ravnam, kupim lišće, odnosim baštensko smeće( i obično kućno), kopam kanale i temelje..
.Atila, telefon 060 35......
Čitam Zilahija Lajoša, znaš ono „Ararat“, „ Samrtno Proleće“, „Kad duša zamire“...bio je neki čudan čova i naš ovdašnji, ne bi ni pola znali o tom vremenu, lepotama i strahotama koje u čoveku i danas žive, da nije bilo Lajoša slikara istorije i čoveka. Njega nije potrebno razumeti dovoljno je prebaciti se u ono vreme ili ga dozvati u ovo. Gledam kako danas ljudi, posebno mladi, ne znaju šta će i kuda će, vrzmaju se u krug ne bi li zaradili koji dinar da bi se kasnije u kafićima pred društvom i devojkama pravili važni, a sutra il’ prekosutra ponovo, ista priča.
On priča, ona ga ljubi.
Izgubio sam 300 evra, totalno sam propao.
Mani to ljubavi, zaradićeš, vratiće se već nekako.
On ne zatvara, skoro jeca, pada joj u naručje.
Ona ga ljubi, a između brzih dodira usnama po koji gutljaj vode.
Osušilo se od poljubaca.
Kako sam glup, bezvredan, nema mi mesta na ovom svetu.
Šta da radim?!
Ljubi ga, gutljaj vode, poljupci sve učestaliji, da ne promaši koje mesto na glavi.
Privlači ga sebi.
... ili , o nadi....
Rodio sam se, ne znam zašto, niti kako, ne sećam se ni gde je bio taj veličanstveni trenutak, ni ko me je prvi ugledao, pomilovao po glavi, sa kažirpstom i srednjim prstom uhvatio za nejake nožice i prvi pucuno po guzi...ne sećam se ni kako sam reagovao, šta sam tom prilikom rekao...mora da sam žestoko opsovao jer ta dva-tri šamarčića i danas osećam. Posle su mi tek kazali da sam bio jedino muško sa devet prelepih devojčica, izgleda da sam bio veoma ružan.
Kasno sam prohodao. Po onom kršu nije mi padalo na pamet da čim ustanem i krenem razbijem glavu.
Boli nepoznato, baca u neizvesnost, magluštinu tmurnu gde ne možemo da se vidimo, razaberemo, dodirnemo.. gde samo dah i uzdah naslućuju težinu.
Nemamo meru za kamen da se popnemo iznad tog nedoživljenog, uraganskog, razdirućeg tako majušnog , a tako ogromnog, pola vasione dodiruje. Da se popnemo za sekund izbavljenja, premoštavanja toga uznemirujućeg, neznanog tvorca trena ustalasale tačke u nama.
Izgubljeno se osećamo kad trnci krenu od malog prsta, u stomaku jurišaju, pogađaju nenadano, al’ sigurno, u grudima po koji eksplodira, u grlu zastane, premišlja se , na temenu pokušava da izbije i objavi pobedu.
I, nemilo se osećamo u neprepoznavanju sebe kao slučajnosti, prolaznosti , večnosti što se nada.
Da li želimo da saznamo kraj, kao vremensku odrednicu? Da li iko zna kako kraj izgleda, kad započinje, kada se završava, i da li kraj ima svoj kraj? Zašto toliko težimo kraju, da se nešta završi, okonča, kada i ne znamo kako to izgleda, da li ima miris, boju, oblik…? Najnoviji roman Lazara Karanovića, “Lazare, iziđi napolje“ teži da nam da odgovor, ali ga ne nalazimo jer se krije u nama, a teško je prodreti u sopostvenost.
Ipak, on nas dovodi sasvim blizu, uz pomoć vetra, kerova, džordževa(pacova)…koji su u bliskoj, rodbinskoj vezi. Vetar je stalno prisutan. Čovek ga ne priznaje dok ne zaduva, dok ga ne oseti kao prepreku, onda pokušava da mu se suprotstavi, shvatajući da je nemoćan on u njemu traži utočište.
Deda ima još jednu lepoticu.
Jovanu. (Anja joj je dala ime, mogla je da bude Iva-Marina).
Deda postaje sve više plačipička.
Dede bi trebalo zabraniti jer troše suze.
Stižu gosti...
Deda sluša Pejperse, Stinga , Dip parpl, Nirvanu...i oseća Jovanu.
Anja je odavno preplavila dedu.
Deda pije crno vino da utopli svoje dve lepotice.
Kažem, dede bi trebalo zabraniti.....
Posle devet vladala je pustoš uzavrelim krugom iz koga je izbačena budućnost u Zmaj Jovinu i Dunavsku. Štangla koju sam grejao bila je bliže parku gde su završavali oni kojima se zavrti u glavi ponavljajući beskonačan krug. On se izobličavao pogledima, slučajnim dodirima, pardonima, konjino prati se, izvini, potkuj me petakom il’ me nerviraj do kafea. Bio je fazon doći, ali i ne doći prvi, otići pa se vratiti vidi on/ona nešto muvaju, imaju važna posla, gde su bili, šta su radili….?
Leka je časkom skočio do Stevana Branovačkog da pogleda reklame. Matura: geografija, crna metalurgija, drvna industrija, proizvođači voća i povrća, hidrocentrale.. naučio je više nego u knjigama.
Pisao sam predsedniku Republike Srbije Borisu Tadiću, da mi odgovori na jednostavno, ali za mene vrlo bitno pitanje: da li je meni kao mirnodopskom vojnom invalidu šeste grupe država Srbija bila dužna da uplaćuje doprinos za beneficirani staž i ako nije, zašto nije? Naime, na osnovu 32 godine radnog staža u penzijski staž mi je priznato i upisano 8 ( osam ) godina beneficiranog staža tako da sam u punu starosnu penziju otišao sa 40 godina staža, dok mi je visina penzije, na koju se ne žalim, obračunata na osnovu 31 godine staža, jer nikome nije u obzir uzimana ’93-a. Za osam godina beneficiranog staža nije uplaćen ni dinar doprinosa.
Kupi mi žena za rođendan, bio skoro, lepe duboke sive jesenje-zimske cipele, na šnjiranje, ne propuštaju vodu, tople i udobne, bar dok sam probao levu na kojoj imam visok ris, posledice iz mladosti i bavljenje sportom.. Stajale su par dana u kutiji i onda rešim da ih probam, ranije sam nove cipele razgažavao kod kuće, al’ davno nisam kupovao obuću, pa se zaboravilo, a i đavo ne da mira, obujem ih i krenem u šetnju 6-7 kilometara. Posle prvog kilometra, osetim nešto me na peti bolucka i pecka, kažem, nije žulj, baš su mi udobne i lepe. Na drugom, od pete probija na temenu.