Моја гошћа: razmisljam
Мислим се сатима како уопште да почнем. Како год окренем, не звучи ми као оно што бих у ствари желела да кажем. Бежи ми суштина, садржај ми измиче, реченице се гурају и тумбају и праве неочекиване заокрете које нисам имала на уму. Полако почињем да сумњам да сам уопште
Poljubac pod anestezijom
Tvoj mali prst na nozi
Ne odgovara na povetarac
Tvoj skočni zglob zauzet je gibanjem
Tvoj list se umiljava samom sebi
Koleno ne uzvraća lutanju jezika
Bedro se izdiglo iznad u neba
Dolina boka usnula je između Amazona i Himalaja
Struk ti se uvija u sopstvenu želju
O, blesavog putovanja do pazuha koje se
Uvuklo u rame
Ruka je rukavac Dunava
Vrat se premišlja u ježenju
Uvo se pretvorilo
Sinoć sam visio na krovu zgrade. Taman u vreme zalaska sunca koje se skirvalo od mog pogleda iza krošnje obližnjeg drveta naraslog toliko da omete uživanje u neponovljivoj slici, ili da joj da veću draž. Vreme se komešalo, okolo je padala kiša, a preko krova nikako da kane, nije htelo da poremeti moj užitak. Krov je odlična prilika da se čovek osveži i provetri, oslušne šta komšije oko i u zgradi šapuću, jer sve se čuje.Oni toga nisu svesni, ne idu na krov, nemaju pojma šta propuštaju.
Sećam se da je leto bilo sunčano, toplo, svečano, druželjubivo, da je imalo svoj početak i kraj, znalo se, dolaskom leta upadali smo u kratke pantalone i šorceve, bez majica, bosi, i nismo ih skidali do poslaka u školu. Temperature su bile umerene, i ne sećam se da je neko izgoreo od Sunca, svi smo bili lepo preplanuli, istrbljeni, prašnjavi i ošišani do glave. Ipak, popodne se moralo odspavati dva sata, tako da od 2 do 4 napolju nije bilo dece. Nije bilo dugotrajnih kiša, samo po koji pljusak bi pokupio prašinu i osvežio glave za nove dečje letnje bitke, hajdučije po obližnjim njivama i voćnjacima. O letovanju nismo razmišljali. More se spominjalo, tu i tamo. Nismo imali predstavu gde se tačno more nalazi, šta se tamo radi, zašto se putuje danima i noćima da se pocrni, kao da nije svejedno to isto uraditi uz Kanal DTD ili Jegričku.
Гошћа : razmisljam
- Матори саможиви скот! – безгласно понавља у недоглед, док јој се чвор у дну стомака лепи за дијафрагму и не да јој да удахне тако преко потребан гутљај ваздуха .
- Матори саможиви скот! – док јој се срце из грла пење у десно ухо и тамо почиње гласно да пулсира као река понорница загрцнута стенама.
- Матори саможиви скот! – као мантра која не доноси олакшање већ је, напротив, сапиње у свој својој бруталности са којом јој кола по нервним завршецима натегнутим до пуцања.
Posle nevremena (prošli četvrtak) bio sam skoro tri dana bez Interneta. Nije mi toliko smetalo što je mreža pukla, nego što ne mogu na Blog. Po inerciji krenem da pogledam šta ima novoga i lupim se po čelu budalo, gde si navro, s’ druge strane sine izgubiću nit, kako ću se uklopiti, biće postavljeno mnoštvo postova, a ja ću biti uskraćen da ih pročitam, sveže, praktično još ni autori ne znaju šta su hteli da kažu dok se ne pojave komentari. Svraćanjem nakratko do posla koristio sam priliku da otvorim Blog, ali se nisam usuđivao da ostavljam komentare. Osećao sam se nelagodno, kao strano telo, diskusije se uveliko vode i šta ja sad svojom jednom rečenicom, upadicom da kvarim tok, dobru atmosferu, uspostavljenu komunikaciju...ali sam ponajviše bio zatečen osećajem da nemam šta da kažem, ustvari imam, al’ sve je glupo, nasilno...pomisliće neko evo ga, udvorička pi..a.
„Iako je kus ovaj pas ne grize.
Tiho cvileći niti mesečine
sedi na steni
i gleda niz sjajnu dlaku mora.“ (L.K.)
Maj ’75 bio je mirniji, mirišljaviji, topliji, ali i strastveniji, uzbudljiviji, maštovitiji...ili mi se čini.Tada je i naša krv bila vrelija, protočnija, udarala na svaki pogled, pokret, reč...od malog nožnog prsta do najvišeg čuperka na glavi pokušavala da izbije napolje, da se dokaže i pokaže među mnoštvom sličnih zaludnika. Skoro da i nije bio potreban povod da se nešto neobično učini o čemu će se ispredati priče, naslađivati...čime će počinilac biti okarakterisan kao hipik, drogeraš, seoska luda, a nikome neće pasti na um hemijsko-biloške-psihičke rekacije u mladom biću, potreba da sa nekim podeli sebe i ono u sebi, želja za približavanjem, za izjednačavanje sa drugima....To su bili naši jauci
Zavidim vam, mladi gospodine. Ne na vašoj mladosti, snazi, energiji, znanju…zavidim vam na bezosećajnosti, umišljenosti, veličini koju sebi pripisujete, proračunatosti i svim drugim stvarima koje ja nisam imao prilike da upoznam i prihvatim. Sigurno je došlo vreme da se čovek menja, da gleda u sebe i za sebe, da smanjuje krug prijatelja, da što duže živi sam, u samoizolaciji, da postane nezavisan od svega i svačega, pa i od samoga sebe. Meni do menjanja nije, voleo bih da priroda čini svoje, ali vaš stav prema prirodi i životu uverava
Гост аутор : razmisljam
Бакица, типична комшиница из краја заглављена у неким прошлим временима, забрађена, у дебелој ручно плетеној прусли, како би рекли моји на салашу, истрчала је из своје авлије у хладан и влажан сумрак, јер јој је зафалила нека ситница из оближње продавнице. Пред улазом је на трен застала, уредно изула црне кожне натикаче и само у вуненим чарапама закорачила унутра.
Ljudi neće da poziraju da budu klovnovi, ali zato vole da vide druge kao klovnove. Klovn je čovek kao i svi mi na neki način, u nekom životnom momentu. Svi smo mi klovnovi u ovom životu, svi mi igramo neku igru- neki tužnu, neki veselu - svi smo mi tragikomične ličnosti - kaže akademski slikar Aleksandar Luković Lukijan (1924, Beograd) povodom svoje izložbe slika u galeriji KIC "Lukijan Mušicki" u Temerinu.
(Motiv iz Amsterdama)