Prognoze su sastavni deo nasih zivota. Skoro sve sto u zivotu radimo je povezano sa ovom ili onom vrstom prognoze. Pocevsi od "kakvo ce vreme sutra biti" i "sta da se danas obuce", pa preko planiranja mesecnog budzeta i "hoce li me zvati veceras?", pitanja koja skola da se upisuje, do toga s kim, gde i kako ziveti, kako i koliko stedeti za neku starost (koja se, opet, ne mora doziveti), sve je, na neki nacin, povezano sa prognozom bilo vremenskih prilika, bilo prilika u svetu, bilo nasih bilo ponasanja ljudi oko nas.
S obzirom na vaznost prognoza za nasu egzistenciju, ocekivalo bi se da su ljudi dobr prognosticari. Cinjenice, nase sudbine, sudbine nasih prijatelja nas, medjutim, cesto ubedjuju u suprotno. Koliko nas je samo zavrsilo u bednoj jaknici na nekoj teskoj kisurdaci, koliko nas je uslo u brak, na primer, ocekujuci rozikastu buducnost sa gomilom pametne i prelepe dece, a zavrsilo buljeci u televizor pored izoblicenong coveka ili zene koji je totalno nezainteresovan/a za nasu egzistenciju, ili pored deteta koje ne ispunjava nase snove iz mladosti, koliko nas se naslo na sredini zivota, onako nasukan, ostavljen na cedilu od nekih ljudi kojima je, uvek se na kraju pokaze, bezumno verovao, ne znajuci kojim putem dalje da ide, koliko nas je, na koncu, neke 1989. ili 1990. ocekivalo kalvariju koja nas je pratila narednih 10 godina? Koliko nas je moralo da nauci da zivi sa svojim razocarenjima, licnim brodolomima, pa nekad i pravim katastrofama? Koliko nas je moralo da nauci da zivi u nekim, sto bi Paul Weller rekao, private hells? Koliko nas je moralo da nauci da suck it up i pokupi svoje prnje posto je pukao lovu na projekat koji je, zapravo, od samog pocetka bio osudjen na propast? Elem, losi smo prognosticari, losi statisticari i to nije samo nacionalna odlika- to je pre, reklo bi se, odlika ljudske vrste.
Postoji li nacin da covek poboljsa svoje prognozerske sposobnosti? Po Philipu Tetlocku, cuvenom bihevioralnom naucniku, autoru studije koja je pokazala da expertske prognoze nisu nista bolje od dart-throwing monkeys i knjige "Superforecasting"- nada postoji. Da bi covek postao bolji prognosticar, po Tetlocku, potrebno je pridrzavati se nekih 11 principa. Tih 11 principa su:
1) Trijaza- skoncentrisati se na pitanja gde je moguce ocekivati neki pay off. Glupo je trositi zivot i energiju na pitanja za koje je nemoguce naci odgovor.
2) Razbiti kompleksna u jednostavnija, lakse resiva pitanja- drugim recima, potrebno je "fermizovati" probleme cija se prognoza pravi (po Fermijevim pitanjima)
3) Potrebno je naci ravnotezu izmedju unutrasnjeg i spoljasnjeg pogleda na neki problem, tj izmedju specificnih i opstih karakterstika pitanja ciji se razvoj prognozira. Superprognosticari se, po Tetlocku, ne trude da nadju vrucu vodu. Oni svoju kreativnost koriste na nalazenje analogija po kojima se neko pitanje moze postaviti u siru klasu problema i onda na prognozu svog pitanja gledaju spolja na unutra. Drugim recima, pokusavaju prvo da apstrahuju specificnosti, i problem sagledavaju kao deo sire klase slicnih problema, a tek onda gledaju da li specificnosti mogu promeniti trend koji karakterise klasu.
4) Potrebno je naci ravnotezu izmedju pod i nadreakcije na nove dokaze. Belief updating je kljucan pri prognoziranju. Spremnost da se ubiju nove ideje je isto toliko bitna koliko i da se one uniste i to brzo.
5) Potrebno je iznaci potencijalno suprotstavljene uzroke pojava i biti spreman na perspektivu "vilinskog konjica". Navodno, vilinski konjic ima 100 pari ociju i, po Tetlocku, covek uvek mora biti spreman da situaciju koju analizira upravo tako sagledava- bez emocija i iz sto vise razlicitih uglova.
6) Nijanse su sve. U zivotu i stvarnosti jako je malo stvari sigurno i izvesno, a "moze da bidne a ne mora da znaci" nije od neke preterane pomoci. Stoga, u svakoj situaciji, covek bi trebalo da proba da kvantifikuje, nijansira moguce ishode: 60/40 opklada nije isto sto i 40/60 opklada, a ova je, opet, potpuno drugacija od 90/10. Tu je, naravno, neophodno prevazici probleme vague-verbiage. Magloviti, lose definisani ili lose shvaceni izrazi, neprecizno izrazavanje su veliki problem, ali, uz vezbu, to je moguce prevazici.
7) Treba se cuvati prebrzih zakljucaka, naci ravnotezu izmedju mudriosti i odlucnosti.
8) Greske ne treba odbacivati, naprotiv, neizbezne su, potrebno je analizirati ih, ali se istovremeno treba cuvati i rearview-mirror hindsight biasa. Greske su sastavni deo prognoziranja, nisu nikakva slabost karaktera ili dokaz necije gluposti. Glupo je jedino ne izanalizirati kako su greske nastale. Pri tome se covek treba cuvati tog hindsight biasa kojim se ne preispitiuju osnovne pretpostavke prognoze, nego se daje lazna i pogresna tezina nekim nebitinim i efemernim faktorima.
9) Skupna pamet je uvek veca od individualne. Superprognosticari prognoziraju s drugima, i to tako sto uzajamno jedni u drugima pobude ono najbolje.
10) Prethodnih 10 principa se ne treba drzati kao pijan plota. Nauci da vozis error-balancing bickikl, budi fleksibilan, :).
11) Jel sam mnogo smorio s ovim?