”Šta si to naslikao?” upita mog sina nastavnica likovnog. ”Vetar” odgovori on. ”Vetar ne može da se vidi” odgovori ona najboljem mladom jedriličaru Srbije i ne znajući koliko ne zna. Imala je ona još sličnih bisera kao, na primer, da trava ne može da bude roze boje, zbog čega ju je moja ćerka prezrela. Srećom, ova akademska slikarka, koja kao da nikada nije videla slike Van Goga, više ne radi u školi moje dece. Deca ne bi smela da budu izložena osobama koje imaju običaj da upotrebljavaju te ”ne može”, te ”nije moguće” i slično. Mogao bi da nastavim u pravcu koji su mnogi već iskoristili razglabajući teorije o odgoju i obrazovanju dece i mladih ljudi, kako ih ne treba sputavati da smisle i pokušaju čak i ono što nama izgleda nemoguće a ponekad i opasno ali ja sam sada na jezeru Garda i čekam vetar. Ja i jos 69 jedriličara, suci, osoblje jedriličarskog kluba u Malcesine-u i treneri. Sedimo, gledamo u internet, pričamo, proveravamo opremu na jedrilicama po ko zna koji put, sve je kao lepo, a napetost raste.
Nama jedriličarima (mi umemo da vidimo vetar), dan bez kretanja vazdušne mase je kao pauza u životu. Kao crno beli film, kao tišina među čempresima u letnje podne na nekom starom dalmatinskom groblju, kao polje velikih, crvenih, teških i zrelih paradajiza koji ćute na nekom polju pored autoputa u Makedoniji pod jarkim suncem - nije loše, ali svi čekamo da prođe pa da nastavimo sa životom.
Kako to vidimo vetar? Nije baš jednostavno. Zašušti lišće, podigne se prašina, vrata se zalupe i neko kaže: ”eto vetra!”, a vetar je već otišao, nema ga više, ništa čovek više ne može tu da uradi. Ja sada gledam u oblak koji je seo na jedan alpski vrh - ako se podigne, znam da će vetar doći iza mojih leđa. Ako dođe, gledaću na glatke i namreškane površine jezerske vode i porediti te jezerske šare sa oblikom kopna preko kojeg, oko kojeg i sa kojeg vetar duva - vetar nekada ume i da nas preskoči zbog brdašca u blizini i ode do našeg protivnika koji se znalački namestio baš tamo gde će vetar da se spusti sa visine. Senke oblaka, planina pa i mostova, govore nam šta će vetar da radi. Vetar se u šumi zaustavi, a uz (ili niz) kamenu padinu sklizne još brže - ima još mnogo drugih pojava koje kada naučimo da ih gledamo i vidimo stvaraju sliku vetra u našim glavama. A kada se slika stvori mi je i vidimo, možemo da je i naslikamo, možemo da predvidimo gde će vetar da bude, da se namestimo i da ga uhvatimo u jedra spremni čim dođe. Ili da mu se prepustimo da nas šiba ili ...... Možemo mnogo toga, samo da vetar duva! Jedva čekam, makar malo da se uskovitla slika alpskog mira koji oko mene sada vlada.