Tektonske socijalne i političke promene koji su zahvatile pojedine zemlje severne Afrike i Bliskog istoka imaju puno zajedničkog. Politički, ekonomski i socijalni pritisak koji su Tunižani i Egipćani trpeli pre nego što su lideri te dve zemlje svrgnuti sa vlasti, gotovo su identični.
Ne razlikuju se mnogo ni problemi sa kojima se suočavaju uzburkana društva u Libiji, Bahreinu, Jemenu, Alžiru Jordanu i Omanu, i – za sada stidljivo, u Maroku i Saudijskoj Arabiji, dok neki kažu, da revolucija uskoro stiže i u Siriju.
Mada se konkretni uzroci i povodi poziva na proteste razlikuje od zemlje do zemlje, bunt su svugde pokrenuli mladi, koji su ustali protiv autoritarnih režima, represije i korupcije. Nezadovoljstvo mladih Arapa širom regiona slilo se u jednoglasan zahtev za većom slobodom. Odgovor politički bankrotiranih vlasti bio je predvidljiv: Upotreba sile, zatvaranje interneta, oduzimanje mobilnih telefona i veoma providna medijska propaganda.
Prema nekim izveštajima, poučen tuniskim iskustvom, sirijski predsednik Bašar al-Asad je još sredinom januara naredio skidanje satelitskih antena sa stambenih zgrada i sa svojom službom bezbednosti razradio plan za ukidanje telefonskih veza u delovima zemlje u slučaju da izbiju demonstracije u Damasku.
Libijski lider Moamer Gadafi ne preza od oružja. On tvrdi da ga svi Libijci vole, a oni koji se bune to rade pod uticajem droge i al-Kaide. Zemlja je takoreći već ušla u građanski rat, iako veliki broj Libijaca veruje da su Gadafiju odbrojani dani.
Ustanci, kojima se za sada ne može sagledati kraj, mogli bi da označe i početak novog poretka u arapskom svetu. Kao što su “oficirske revolucije” tokom 1950-ih oborile monarhije koje su se oslanjale na zapadne kolonijalne sile, “arapska revolucija 2011.” je počela da svrgava sa vlasti tirane, koji su decenijama uživali podršku Zapada. Neki u tome naslućuju i kraj dominantnog uticaja Sjedinjenih Država na Bliskom Istoku, ali i šire u svetu, čemu možda doprinosi i rastuća ekonomska moć zemalja kao što su Kina, Indija i Brazil.
Bude li “arapska revolucija” dobila srećan kraj, biće u pravu oni koji tvrde da živimo u novom multipolarnom svetskom poretku u kojem će globalna stabilnost zavisiti od postizanja konsenzusa od strane mnogih umesto dogovora nekoliko najmoćnijih sila.