Devojčicom se rodiš, ženom postaneš, najčešće onom i onakvom kakvo društvo u kom se rodiš smatra da treba da budeš.
I dečakom se rodiš, a muškarcem postaneš, onakvim kakvo društvo u kom se rodiš smatra da treba da budeš. I samo liči da ne možeš da biraš ni jedno ni drugo.
A u stvari samo jedno stvarno ne možeš da biraš - to da li ćeš se roditi kao devojčica ili kao dečak.
Ali da li ćeš stvarno postati pravo ljudsko biće, žena ili muškarac svejedno , to ipak biraš. I to je izbor s kojim živiš i ti i svi oko tebe, ali je - izbor. Slobodan.
Biraš da li ćeš smatrati ljudskošću i ljudskim da bilo koje drugo ljudsko biće omalovažavaš, smatraš manje vrednim, biraš da li ćeš verovati da je nasilje prema drugom ljudskom biću ispravno i prihvatljivo ponašanje, biraš da li ćeš poverovati da su razne razlike koje društvo nameće ženama i muškarcima takve da su neupitne i nepromenljive, bez obzira na to da li su pravedne i ljudske ili nisu. Biraš da li ćeš biti licemer ili ne.
Biraš da li ćeš bilo koji većinski stav o bilo kome i bilo čemu trpeti bez obzira što jasno vidiš da je nepravedan, loš, da proizvodi patnju i nesreću ljudskim bićima koji kao i ti imaju pravo na život bez nasilja i patnji. Biraš da li ćeš zbog straha od osude bilo koga oćutati kad vidiš razne, glasne i bučne koji su se rodili kao devojčice ili dečaci, ali se odrastajući nisu naučili ljudovanju.
Pre 100 godina žene su odlučile da prestanu sa ćutanjem, jednom zauvek.
Pre 100 godina stale su ispod parole „Hleba, mira i ruža!" tražeći pravo na plaćen posao, na život bez nasilja i na slobodu da glasaju, na pravo da i one same odlučuju, o sebi i svom životu.
Pre 100 godina mnoge su od njih, samo zato što su prestale da ćute, hapšene, tučene, vešane, streljane, ubijane, zatvarane, ismevane, izolovane od svih drugih u društvu i to sve samo zato što su odbile da ćute. Samo zato što su kao prebrojiva većina u svakom društvu odbile da budu i dalje tretirane kao manjina bez glasa i prava, odbile raširen stav da je žena roba, a ne osoba, odbile da prihvate ponudu društva da i njihove ćerke i sinovi žive isto kao i one, isto kao njihove majke, bake i pramajke, odbile da zbog straha prisutnog u njihovoj sadašnjosti ukinu bolju budućnost za sve one koje i koji dolaze posle njih. Odbile su da svetu i sebi oćute da su rođene kao devojčice, a izrasle u ljudska bića, u ženska ljudska bića.
Pre 100 godina desilo se sve to što danas sećanjem obeležavmo kao 8.mart Međunarodni dan žena.
I ne samo sećanjem, Jer ta borba još uvek traje. Danas nešto manje tuku žene, još mnogo manje hapse, streljaju i vešaju žene koje odbijaju da ćute (a i to ne baš svuda po planeti), a više ismevaju, sprečavaju, rugaju se i pokušavaju da što duže zadrže stanje da žene, iako brojem većina, a sasvim sigurno polovina svakog društva, ipak treba da budu manjina koja ćuti i živi nepravde jer je, kažu, tako dobro po sve. A nepravde nisu dobre ni po koga, uključujući one koji nepravde stvaraju, a ne samo one koji nepravde trpe.
8. mart je dan kad treba da pogledamo u svoje cipele, da spustimo pažljivo pogled na svoja stopala da bi umele da vidimo na čemu stojimo. I videćemo da stojimo na ramenima svih onih žena, radnica, sindikalki, levičarki, desničarki, žena iz boljeg društva, revolucionarki, majki, književnica, seljanki , intelektualki, sifražetkinja, feministkinja, novinarki, učiteljica i ratnica koje su pre 100 godina odbile da ćute. I kad vidimo da na njihovim ramenima stojimo, znaćemo da teba da pripremimo svoja ramena za sve one koji dolaze posle nas.
Zbog njihovog ženskog glasa sve mi danas možemo da govorimo. I da tu borbu za jednakost, za ravnopravnost, za pravo da izrastemo u ljudska bića nastavimo. Ta se borba, izgleda, nikad ne završava.
O tome je sećanje na 8. mart.
I on se zove Međunarodnim danom žena jer označava hrabrost mogih žena da pre 100 godina kažu „mi žene postojimo, mi žene hoćemo da nas vidite i čujete, mi žene hoćemo da govorimo jer smo ljudska bića", a ta je rečenica dobra i za žene i za muškarce. Dobra je jer smo svi ljudska bića, ako izaberemo da takvi budemo, ako izaberemo da takvi postanemo, jer se ljudskim bićem ne rađa, ljudskim se bićem postaje, ako se za ljudskost ima volje, hrabrosti i želje.
Srećan vam 8. Mart.
Veliki je to praznik ženskog glasa, ženske hrabrosti, ženske odlučnosti i ženskog zahteva da svi ti dečaci i sve te devojčice koje mi žene rodimo imaju jednom zauvek osvojen prostor sa slobodama, pravima i šansama da zaista izrastu u ljudska bića.